Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

SONET O LEDU

 

Znam da polako moja ljeta teku
otkad me otac za ruku još mala
do bulevara povede na rijeku
zbog njenih ledom okovanih vala.

U hropcu, propnju, stisku Bosna stala,
posrnula u skamenjenu skleku,
i kao konjić na tren zadrhtala
da životni joj srsi ne uteku.

Četrdeset mi otad prođe, bit će,
da mijene sjena pratim, trave rosne,
živice li se rijede, pada lišće,
ali me i sad onaj nemir kosne,
kada u ruci dječju ruku stišćem,
zbog sputane i nepokretne Bosne.

(2006)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.