Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

MJESEČAREV LONAC

Dan poče od tvog cvjetnog aranžmana.
Nerasanjen teturah da sa stola
umalo gurnem lonac: stara mana
svih mjesečara, mene i kog vola.

Na bazi vrijeska s malo šumske stelje
i grančicama mirisnim iz vrta
hibernirane prenuo je želje
iz doba kad sam slovio za mrtva.

Slovio? Slova ne napisah davno,
a mislio na sve u formi vjetra,
pobrkao i sanjano i stvarno,
ni s novcima ni zdravljem ne bjeh sretan.

I godine i mjeseci i tjedni,
kao reklame bezbrojne za praške,
sukcesijski su mogli istovrijedni
umjesto Save teći unatraške.

A jučer sunce ubrza svanuće
i potjera nas poput izletnika
na oštri zrak daleko nam od kuće
kraj kestena i rijetkih ljeskovika
do vidilice, što je utok duši,
margina snježno-rahlih metastaza.
Koračali smo šumom, izbjegnuvši
brzac u koji pretvori se staza,
a sada lebdim u zrcalu kao
od suočenja s kašom svoga lica,
iz bunila u nesvjesticu pao –
mokri sam snijeg sa tvojih potpetica.

Ima li što u tome loncu sveto,
mislim, i dalje moždanima vršljam;
evo da možda nabrojim bar sve to:
ružmarin, smilje, gavez, vrijesak, bršljan.