Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

BOTANIČKI VRT

 

Gledaj ga mene kako se iz prašnjave
ali nadasve kulturne ustanove
iskrada računajući na praštanje
jedino ozgor od knjižničarke-sove.

Ta ni oblacima ne da zasjenit se,
nesvikla na golubice i vrapce
razdragane dolje okolo sjenice
otkud im ljudi poneku mrvu bace.

Još osjećajući svrab usred nosnica
požuri naći pokraj sjenice mjesto
s mirom da gleda kako vrtlar posmica
sve to što strši, mašući kosom često.

Strogo ustrojstvo ga stvari tu obuzme
iako stvari su bilje, a red – vjeran
prirodi. Latinske pločice oduzme
čuvar čim spazi da u džep s njima smjeram.

Stanište nije ni preslik kataloga,
gdje gusto po ladicama natrpane
kartice zbijene poput su taloga
u ribnjaku sa žabama kraj fontane.

Život od kojega pluća se rašire,
bez alergije na prašinu i tmušu,
nisko povijene grančice namire
mekanim drenjinama usahlu dušu.

Jadnica znade da ondje je usnula
samo da održi ljubav prema knjizi
kao kad šetač se zaželi mušmula
trpkih, a zovu ga: pomiriši, grizi.

I bio bih manje željan tih plodina
znajući da isto duše užežene
doći ću ovamo kroz deset godina
iz krila govorljive mirisne žene.

(1985)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.