Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

BOTANIČKI VRT

Gledaj ga mene kako se iz prašnjave
ali nadasve kulturne ustanove
iskrada računajući na praštanje
jedino ozgor od knjižničarke-sove.

Ta ni oblacima ne da zasjenit se,
nesvikla na golubice i vrapce
razdragane dolje okolo sjenice
otkud im ljudi poneku mrvu bace.

Još osjećajući svrab usred nosnica
požuri naći pokraj sjenice mjesto
s mirom da gleda kako vrtlar posmica
sve to što strši, mašući kosom često.

Strogo ustrojstvo ga stvari tu obuzme
iako stvari su bilje, a red – vjeran
prirodi. Latinske pločice oduzme
čuvar čim spazi da u džep s njima smjeram.

Stanište nije ni preslik kataloga,
gdje gusto po ladicama natrpane
kartice zbijene poput su taloga
u ribnjaku sa žabama kraj fontane.

Život od kojega pluća se rašire,
bez alergije na prašinu i tmušu,
nisko povijene grančice namire
mekanim drenjinama usahlu dušu.

Jadnica znade da ondje je usnula
samo da održi ljubav prema knjizi
kao kad šetač se zaželi mušmula
trpkih, a zovu ga: pomiriši, grizi.

I bio bih manje željan tih plodina
znajući da isto duše užežene
doći ću ovamo kroz deset godina
iz krila govorljive mirisne žene.

(1985)