Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

ZAMOST

Jezero tvoje ljubavi ledi se u planini.
Nikad ga ne dosegnuh, sad predalekim se čini.

Kroz Risnjak smo pošli naći jezerski Kupin izvor
u nevjerici da jesmo jedno drugome izbor.

S djevojčicom na leđima, a s dječakom za ruku,
penjasmo se i spuštasmo po planinskome tuku.

Prozirnog lišća zuj, onostrana harfa kraj uha,
pozadina za bešumni odozgo piskut puha.

Misli mi bježale kao leptir što leptira ganja,
gazio sam svoj ponos, jedroga lomnog vrganja.

Možda na polovici puta djecu izdade snaga,
okrenusmo se životu što je već bio straga.

Jezero opet za nama, jer nije bilo druge,
u njega padaju kaplje žuči i trpke tuge.

Voljela si me, voljena, sad ne vjeruješ u me,
zato teturam sam preko uklete ove šume.

A da ga napokon nađem pao bih licem o tlo
ili potonuo u podvodno spiralno grotlo.

(2002)