Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

NOĆOBDIJE

Trčim uz onoga kojeg nazivaju gradski čovjek,
kratki kontrolira dah bilježeć pređenog zbroj,
subotom, ponekad petkom, pomoću džoginga rijetkog
želi odagnati strah za kilav krvotok svoj.

Stabla u gradskome parku tmurno se predaju mraku
da emitiraju svu pričuvu – stvoreni zrak,
ptice pod krila će ptiće, tu im u toplome sviće,
dvostruka sjena je tu gdje kraća ulice krak.

Povrh stabala tad krene struja, jer vršci-antene
već su odaslali val širom i ravno u dalj:
asfalta nošen toplinom uskoro pluta u inom
svijetu što ne zna za jal, gdje nas mimoiđe malj.

Dolje su kuće i gnijezda, ozgor namiguje zvijezda,
usamljen titra TV, gore je nebeski muk,
budnih bratovština sama osjeća kako je tama
zbližila dežurne sve, tvoreć tajnovit zdrug.

Portir, poljevač i pjesnik, stražar i zaljubljenik,
student pred ispit, svat, bolničar, dispečer, kruh
distribuirao pekar, još se na pecivo čeka,
ne policijski sat, već zajednički je duh.

Čovječanstva su oni čuvari, samoći skloni,
bdiju i čuvaju kôd svijeta i strujanja splet,
po njima vedri su snovi, za njima dolaze novi,
posebni ljudski su rod, poštujuć raspored svet.

(2008)