Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

NOĆOBDIJE

 

Trčim uz onoga kojeg nazivaju gradski čovjek,
kratki kontrolira dah bilježeć pređenog zbroj,
subotom, ponekad petkom, pomoću džoginga rijetkog
želi odagnati strah za kilav krvotok svoj.

Stabla u gradskome parku tmurno se predaju mraku
da emitiraju svu pričuvu – stvoreni zrak,
ptice pod krila će ptiće, tu im u toplome sviće,
dvostruka sjena je tu gdje kraća ulice krak.

Povrh stabala tad krene struja, jer vršci-antene
već su odaslali val širom i ravno u dalj:
asfalta nošen toplinom uskoro pluta u inom
svijetu što ne zna za jal, gdje nas mimoiđe malj.

Dolje su kuće i gnijezda, ozgor namiguje zvijezda,
usamljen titra TV, gore je nebeski muk,
budnih bratovština sama osjeća kako je tama
zbližila dežurne sve, tvoreć tajnovit zdrug.

Portir, poljevač i pjesnik, stražar i zaljubljenik,
student pred ispit, svat, bolničar, dispečer, kruh
distribuirao pekar, još se na pecivo čeka,
ne policijski sat, već zajednički je duh.

Čovječanstva su oni čuvari, samoći skloni,
bdiju i čuvaju kôd svijeta i strujanja splet,
po njima vedri su snovi, za njima dolaze novi,
posebni ljudski su rod, poštujuć raspored svet.

(2008)

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.