Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

JESENSKA MUZA

Pecka me godinâ meduza
na krivoj nozi usred parka.
Al ništa zato, moja Muza,
uvjeravam vas, nije starka.

Kao što pada tvrdi kesten
po klupi, pločniku i krovu
pozdravit ću i svoju jesen
kao što pozdravljam i ovu.

Pastelno vodene joj boje,
mnoštveno zrelu plodorodnost;
čahuri kestena ću svoje
prepustit srce i svoj ponos.

Ne bila ni pod čijom petom,
s bodljama oštro prema vani,
kotrljala se ovim svijetom
kako kotrljaju se dani.

Ne smij se, Muzo, to su muke,
al tvoji darovi su radost:
baršunast dodir tople ruke,
duševni razgovor i blagost.

I nadahnuće trenutačno,
koje ne zabaci tvoj pjesnik,
i bdijenje mučno, polumračno,
slika i ritmova redenik.

Još koji dan i pupovlje će
zamrijet u paroksizmu zime,
dok tebi snijeg na usne slijeće,
na lice proljetno i ime.