Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

SVETI PETAR

 

A da se sjetiš onoga trenutka i mjesta
ni ne moraš biti kao probuđen iz kome:
da odglavinjaš uza zid koji prati cesta
za mirisom mora azurnoga i bez kresta
kao da se za put nemaš obratiti kome.

Prije no što se ukaže malomišćanska riva
prebrojiš kaktuse, a bodlje nek drugi netko,
previdiš radoznalu nonu koja se skriva
za stolom iza nečijeg ukoričena štiva
sa sinoćnje zabave i pred novim početkom.

Ne znam što s mišlju da ikome treba putanja
mog teturanja za nositeljicom topline
iz kreveta ispod slike samrtnoga stanja
s ožičenim srcem i krunicom od granja,
otkuda se iskradoh da me tuga mine.

Jedina glava sa slijepljenom kosom nad opnom
napete plaveti kao da oprezni ronac
razgleda što je pod morem i nad kopnom,
kako je oduvijek bilo među zlom i dobrom
i kako će biti kad nastupi svemu konac.

A dolje joj zamišljam stroj što batrga skladno,
plov osigurava motor podvodnoga sklopa,
a na gorivo s održivom potrošnjom radnom,
bez otpada i buke, i s takvom iznenadnom
porukom dostojnom i velikoga Ezopa.

Pitoma morska labudica ili sirena
prije izlaska sunca vrh ohlađenog mora
dubinske kružnice crta šestarom vremena
po nacrtu sreće i po projekciji mijena
bez strmoglava u bezdan tjeskoba i mora.

To bješe drugo i posljednje jutro nas brižnih
u selu mijenjanog imena, gdje bili jesmo
na izmaku vikenda ukradenog od bližnjih,
ne predajući se ni depresiji ni griži,
nego se sjećajuć svega ovom običnom pjesmom.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.