Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

SVETI PETAR

A da se sjetiš onoga trenutka i mjesta
ni ne moraš biti kao probuđen iz kome:
da odglavinjaš uza zid koji prati cesta
za mirisom mora azurnoga i bez kresta
kao da se za put nemaš obratiti kome.

Prije no što se ukaže malomišćanska riva
prebrojiš kaktuse, a bodlje nek drugi netko,
previdiš radoznalu nonu koja se skriva
za stolom iza nečijeg ukoričena štiva
sa sinoćnje zabave i pred novim početkom.

Ne znam što s mišlju da ikome treba putanja
mog teturanja za nositeljicom topline
iz kreveta ispod slike samrtnoga stanja
s ožičenim srcem i krunicom od granja,
otkuda se iskradoh da me tuga mine.

Jedina glava sa slijepljenom kosom nad opnom
napete plaveti kao da oprezni ronac
razgleda što je pod morem i nad kopnom,
kako je oduvijek bilo među zlom i dobrom
i kako će biti kad nastupi svemu konac.

A dolje joj zamišljam stroj što batrga skladno,
plov osigurava motor podvodnoga sklopa,
a na gorivo s održivom potrošnjom radnom,
bez otpada i buke, i s takvom iznenadnom
porukom dostojnom i velikoga Ezopa.

Pitoma morska labudica ili sirena
prije izlaska sunca vrh ohlađenog mora
dubinske kružnice crta šestarom vremena
po nacrtu sreće i po projekciji mijena
bez strmoglava u bezdan tjeskoba i mora.

To bješe drugo i posljednje jutro nas brižnih
u selu mijenjanog imena, gdje bili jesmo
na izmaku vikenda ukradenog od bližnjih,
ne predajući se ni depresiji ni griži,
nego se sjećajuć svega ovom običnom pjesmom.