Ljiljan u trnju | Fikret Cacan

Zvonimir Mrkonjić

STIHOVI IZ KALEIDOSKOPA

Govoreći o suvremenom pjesništvu kao da smo se unaprijed dogovorili odustati od toga da kakvoću suvremenog ili stvarnosnog vežemo uz neku posebnu stilsku inačicu ili diskurs. To se naime čini nužnim oprezom s obzirom na to da se postupci postizavanja stvarnosnog učinka brzo troše i prestaju služiti prvotnoj namjeni. Stvarnosno je samo jedan od idola kojemu se današnje pjesništvo u nas gotovo bezrezervno klanja. Zaboravlja se pri tom protuteza: da poezija jest i može biti u svojoj biti bijeg od datog, omeđenog i definiranog, da ona istražuje neko drugo i drugdje čak i kad se ulaguje zbilji. Uočena dvojakost i dvosmislenost osobito dolazi do izražaja u poeziji koja nalazi svoj bitni razlog u povratku vezane forme, utemeljenom na postmodernom okretanju od modernizma, ma i po cijenu da obnavlja ako ne romantički a ono bodlerovski individualistički bijeg iz ovog svijeta. Taj povratak ima jake razloge povezivanja s daljom i bližom tradicijom hrvatske poezije, ali i sa spoznajom da memorija vezane forme ustraje u mnogim pojavama sekundarnog korištenja elemenata klasične prozodije: ono se događa u komercijalnoj i zabavnoj glazbi, pa se stoga poziva na svojevrsno konzumističko obožavanje sadašnjosti.

Poezija Fikreta Cacana, koja se vezuje se uz povratak vezane forme u novijoj hrvatskoj poeziji, crpe iz nekoliko tradicija, među kojima je ona klasične i novije ruske poezije jedna od najjačih. Cacan se služi nekim sastavnicama formi iz povijesnog repertoara kao što je sonet, s kojim je eksperimentiralo više suvremenih autora pa mu i Cacan dodaje mnogo od svojih doživljenih pojedinosti. Ili je to pjesma sastavljena iz strofa iste dužine, sastavljenih od osmeraca ili sličnih kraćih stihova, kao što je to slučaj u strofama od dvanaest stihova iz pjesme „Zenica“. Pjesniku romantična forma služi za antiromantični sadržaj, jer je riječ o kaznionici socijalističkog tipa definiranoj odgovarajućim frazeološkim ozračjem:

Etičko-estetsko društvo,
napasne misli o tradi-
ciji, poslanju i muškom
shvaćanju kako se radi,
kako se klima, i čime,
prigiba, uzdiže, klanja,
okajava li se ime,
ponoćna, katkad i danja,
mučnina od koje mi je
strašnije no od zbiljskih
utvara nalik na zmije,
lovice šišmiša spiljskih.

Cacan neutralizira rimu čestim opkoračenjima koja joj ne daju da odzvoni, nego da drži formu, artikulira zamisao i vizualno disciplinira građu. U pjesmama na zadarske motive služi se prizvucima baladične „anzihckarte“, razglednice, oko sadržaja s kojima se može poistovjetiti više čitalaca. U višestrofnim pjesmama, a takve su gotovo sve, Cacan slijedi zahtjevnost teme i daje joj poželjnu iscrpnost i narativnu protežnost kao primjerice u parnasovski objektivističkom „Botaničkom vrtu“. Da bi se suočio s tragičnom temom Srebrenice – analogno Goranovoj zadaći u „Jami“ – pjesnik se poslužio osobito teškom formom tercine koja u devetercima postiže preciznost i suhoću potrebnu za depatetizaciju. Cacan je pjesmi dao neophodnu povijesno-političku pozadinu, što nam s pravom može podsjetiti na gustoću Danteovih tercina iz Pakla, makar izbjegavši izravno imenovati činioce metafizičkog zla s kojima smo još uvijek prisiljeni dijeliti isti svijet.

Na osnovi svega toga možemo reći kako je Fikret Cacan dobio okladu zalažući se za jedan nesvakidašnji poetski koncept obnove vezane forme. U njoj on nalazi mogućnost da suvremeno precizira sviješću uznemirenog intelektualca onkraj aktualnih jezičnih presvlaka. Nastavljajući se na nikad sasvim prekinut slijed matoševskog artizma, Cacanova forma zvuči prirodno kako u pridržavanju pravila tako i u svjesnom odstupanju od njih, rime mu nisu nikad banalne a točne su i onda kada nisu pravilne. U nizu slika i raspoloženja pjesma mu je kaleidoskopski promjenjiva očitujući se bljeskovima izbrušenog jezika koji ono daleko čini bliskim a nemoguće mogućim, a to je u skladu s definicijom poezije, koja srećom ne podliježe zastarijevanju.