Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

dok još oblikujem lice, dok je još u previranju
kao klupko zmija, raspoznajem da se mrštim.
pa se namrštim. iste su mi obrve,
tako prepoznajem svoju sličnost.
izvučen sam iz istih tamnih i zamućenih voda,
izvučen u sada, u uglačan ali od hrđe
oštećen željezni štit nezrelog dana. sa stanovitim strahom
u očima, sa stanovitim samoprezirom, ne znam
sam sebi se obratiti bez svečanosti i bez pristojnosti.
pa posve pristojno pitam: što je to što me je
dovelo do ovog trena, kada opetovano ne okončavam
pisanje, ovu raspravu, pa je začinjem. zašto sam
uvijek izveden iznova u željezu, u nepromjenjivim
koncentričnim uzorcima, u nepromjenjivoj tečnosti?
ispod uskog nosa, vidim, uskoro će početi probijati očnjaci;
o donju usnu već u grču sapliću se smireni šiljci savijene,
zločinačke kljove. pobješnjelo u neljudskoj gubici
preokrećem tu riječ kao kost, preživam tu misao,
čuvajući je u ustima. vrlo rado preuzimam taj dojam.
rado osjećam te očnjake i kljove.
a onda iskoračim iz tog željeznog dana u svakodnevno
duge ulice. od strašne traume, zbog užasa
susreta licem u lice oči mi postaju ogromne,
grozomorno izbeljim jezik, zapriječim pristup
nikad dovršenoj raspravi.