Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

povoji, to dugo i usko platno kojim mi
omotavaš ruku, bijeli su, blijedi, poput zore,
pretpostavljene u zraku. a ti, sustežeš mi njima
nadlakticu, od lakta do ramena lijeve ruke, omotavaš bolno
mjesto dugog zareza u dan. ispod, u izvorištu potrebe za
povoje,
miriše metalno, a mirišu i trave prisutne u potrebi,
iz nekog sada potrebnog razloga ljekovite, možda i suhe,
jer je biljno ulje ishlapjelo, jer je nježnost mirisna i nije
tečna.
pridržim ti svoju ruku, pridržim ravnotežu
održavanu nogama uprtim u dva kuta nekog trokuta, no
odvraćam pogled u stranu, tražeći treći, prije no što zrak
omekša
pa izgubim oslonac za leđa.