Ipak, zora | Tomislav Augustinčić

radi pozornog iskustva neponovljivog, reskim su rezom
udovi odsječeni neposredno ispod ramena,
ispod koljena te taman iznad čela. lamatam misleći da znam
da je to ta ljubavna priča. duboko su mi
urezana usta. hvatam nekakav dah. možda ću
zaustiti slog. nos je orlovski pooštren. obrve svedene
u rašestaren, prijeki let.
smanjujem se do
iscrpljenosti. oči su još neoblikovane.
nevažno je što vidim jer, i da kažemo što, nitko neće
oblikovati plohe otvorene pred tijelom, dan,
krajolik što se tvori preda mnom, sada samo viđen
iz nedostižne perspektive, sada se rasipavajući u perje.
proguran sam. posve sam obuzet.
jer su rebra još tvrda. ramena još široka i snažna. mišići
nabrekli od pokušaja, vretenasto izvučeni.
posve sam obuhvaćen.
vještom igrom zavođenja, utegnut sam
apretiranim platnima od ramena do koljena: od do ondje
gdje je
mjera potrebe, gdje je oblikovanje stalo, gdje su dlanovi
otegnuto uveli strah, a gdje je nedovršeno tijelo najdraže.
i, mada sad sumnjamo u svijet iz kojeg smo krenuli,
pretpostavka je sve vrijeme bila pad.