Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

BIO BIH SJAJAN ZLATAR

ponovno ne smijem.
a događa mi se.
radim u poslovno vrlo uspješnoj luci ljubavi
na skupljanju kamenja
i katkad osjetim kako bih bio sjajan zlatar.
događa mi se uvečer
umornom od divne težine svakodnevice
dok plave gospoje neuspješno razbijaju zrak crne navike
pridržavajući se za neudobna krcata kolica i
nametljivo gladeći ogrlice od negdašnjih sanja
da zijevnem prejako.
i da pokrenem livadu
raskorak i prste u oluju bez krajnjega cvijeta.
osjetim kako ljuljam kamenje uz obalu
i dižem suknju alkemije do nježnoga grla.
a onda
dok krik okamina para oluju tupim sjajem svoga mliječnog zuba
nespretno odskakutamo za kolicima.
slomljeni kotačić zavarim starim dobrim kamenom.
tvrdo je jako zlatno.