Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

NAMJEŠTAJ

skupili smo se u sitnim kolima
jedne trome priče o ljubavi i
zajedništvu
i odvezli se daleko u polja sunca
brašna i mirne vode.
kućica koju su sivi vjetrovi podmuklim glasom
porušili do čežnje
učinila nam se vrućom poput čokolade
sigurnom kao neboderski san.
čvrsto smo pristali na raspravu
s punoljetnim korovom
i okupani jednom dubokom vodom i nadom
novim rukama odručali nježnost.
u očekivanju redovitoga sumraka
stari hrastov stol mirno je podnosio neke zalutale
zareze
i smiješio se nebu
modrom kao vazda.
ormari o kojima sam ti zbunjen govorio
u hladna nježna predvečerja prekratkih malih odmora
ostaše i dalje vrelom usnom zaključani.