Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

UKOLIKO SAT BUDE POZVONIO (VOLIO SAM JAGODU)

srce će ustati
i nasmijati se u facu mrtvačnici
u koju sam polegao priču o klupčici
jabuci i snijegu
još prije pijetlova.
kratka je to ulica, u kojoj sunce kuca
na kućnom broju 33 nedjeljom
katkad
kad pile obuče plavo u susjedstvu.
u njoj su dvorišta troma a kuće
sitne ko anđeli nakon svakodnevnoga posla.
široka je tu livada i brijeg
daleko.
o zraku ne treba govoriti
čista šljiva
i trava dugačka s pčelom u poljupcu.
a jagoda je leptir kojeg sam volio.
trebalo je tu zalutati, doista,
te zime u mojim grudima.
kad sam se najeo željeza postao sam
žega i dobio krila.
pilotiram sreću po asfaltu i smogu
ljubim gospojice.