Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

TUGA MRAKA ROSI PO SOKAKU

Vrijeme je za oblak noći. Pa ću prošetati, eto, nos.
Naočita mi je tama.
A boli me, ona.
Pa se popnem fino u kost, slatko uz most pospane tišine. I trčim, trčim li sijeno! Pa okliznem. Trgnem.
I sasvim sam, već.
A ograda je bila prehlađena, Marija spremna…

Sjetiti se Marije približno
je kao staviti cvijet
u vazu
dosade jednoga ljeta.
Podužeg.

Malo je to mjesto. Meni najdraže. U kojem volim skloniti dvije – tri jabuke, orah, nešto sitno soli i posve se dobro okupati od cijelog filma. Ako bih nabrajao tih nekoliko, čamac, pogled, lenija…, pogriješio bih kožu. Pa ali dakle. Stoga.
Šećem se travom, travom mraka. Mekana je i skliska, nije mi zelena. O, zeleno, zeleno!
A meni se činilo da je oblak noći…
Glupa je neka tu. Te sjednem, volim ja drvo, odmoriti primisao, zabunu.

“I misliš da je zabuna?”