Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

NOĆ

 

polagano ispijam tvoju usnu
zagrijan
bolestan do modrih očiju i laganog koljena
čudan od jednostavnosti dlana dostižem najveću
eleganciju tuge
sav sam u pokretu
smirivanja jednog pospanog otkucaja mjesečine
vodim te sporom linijom
u mrak

kada me pogledaš
zabluda pjeva u tvojim očima
očaji od svježega pijeska
glatki i tvrdi
brzopleto mjere moju crvenu temperaturu
i kašlju
a sova je sasvim čista od plača

zar je čudno da se ne vidimo