Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

NEVALJALKO

u četvrtak sam kušao napisati
dječju pjesmu
onu o učiteljici s hrapavom suknjom i
s nebom u nemirnim očima
“moja je učiteljica jako dobra”, pisalo bi
ali me stid rukopisa
ružnog i zaboravljivog do kamena
učiteljica je već imala hrpu djece
i “nije me trebala”
u svojim plavim i rasutim
planovima
danas sam već kuća
s krovom od magle, trčanja i vode
vodim razred zaštićene tišine i šamaram
trepavice u prečestomu hodu
fina suknja moje Nade brza
ljepljiva je
i glatka
a ruka mi je nemoćna