Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

PJEGICE

volio sam sladoled pa su mi se u životu
pojavile pjegice.

gladan je to bio dan. koraci
su bježali u sjene a češalj je slomljeno
čučao u zabrinutoj travi.
čitav tanjur lutajućih čežnji kockao je balavi anjc
s ćelavim markom iz barake pet be
(žena i troje bose, ajme, odavna su dimili starome anti
opušak popušene cigare)
i ljigavo se razbio
u stotinu.
a ja bih lizao
sirota.

i tako, kesten pod bijelim oblakom
ruča moju dušu
razbarušenu u gustomu hladu pospane
birtije.
sve je tu čisto kao noć od porculana
golo ko slanina.

dakako da mi je gladni smijeh od šećera
ispružio jezik.

pjegice su sjedile za nedalekim stolom
i gađale me punom žlicom
sladolednih jaja.

sav sam se rastopio.