Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

GUBITAK JE NA NEBU TIHA POJAVA

već nekoliko sjećanja
skriva mi se zvjezdica u nekomu drugom nebu
kutiji od zgužvana svjetla.
dok čučim misli u umornomu stolcu
i kilavo ih rasprostirem po slatkoj prašini
ivan aron šeće obalom i kašlje.
na ramenu nosi zastarjeli recept
i ljulja ga daljinom
ali korača uporno.
ne smetaju ga valovi
teški i prljavi od šećera i kilograma prošlosti.
napaćen dahom gole pomodnosti
on hrabro pušta ostarjelu kosu rasti
i sasvim dobro podnosi jutarnju rosu.
duboko zavaljen u svoju fotelju
ne zavidim mu.
natežem uski crni frak
i ne mičem zrak nikamo.
zvjezdica očito mora svojim putem.