Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

KIŠA NE MOŽE PADATI STALNO

 

košulja koju po sebi vješam već danima
teška je
bolesna kao upornost.
svake noći kariram po njoj nove izloge
dotjerane čvrste lutke i hranjive piste
ali uzalud:
pamuk redovito suzi plavo
ustrajno nadopunjuje crvene šamce
a za večeru mi se vrati gladan i slab.
potom se dugo jedemo
golo
nježno i vatreno.
posljednji sati pred jutro
vazda su puni umornih kapi
ramena
kliskih očiju i flastera koljena.
zatim je staklo gusto. konac
mlad
igla brza.
modrice koje slažem u ormar od zemlje
plodne su
smještene u srce hrabre crne ptice
i smiješe se oblaku topline
haljini punoj ruže.
a kiša ne može padati stalno.