Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

POVRATNIK U JAGODE

 

Parkirajući osmijeh u tvomu dvorištu
posuđujem bol na kratko
neodređeno doba
Nekoliko okolnih zgrada sasvim su čvrste
i ne će mi u redovitim noćima dopustiti
zavirivanja:
sve je tu složeno načinom koji podsjeća na gamaru za zimu
oblijepljenu lijepim znojem muškarca
bez ljetovanja
U sveopćoj čami ulica prozora staromodnih ruža
tvoj mi pogled dobro služi kao bjelilo
sitnica prostrtih po svakodnevnomu stolnjaku
čini snažnom iluziju svježega povratka s tržnice
s novom košaricom u sivomu danu
Odjenula si opravu od bijelih plodova zemlje
i novom nadom naglo ojačana u rukama i želucu
nosiš me do trošne postelje od orahove sjene
Tu ćeš me smjestiti
u zeleno perje
Tvrdo me milovati po kosi zalijepljenoj
za neke druge trenutke
po peti tromoj
od asfaltne čežnje
Orah će s grane potrčati u kolač
na momu mekom čelu
I boljet će me