Postelja od orahove sjene | Marinko Plazibat

PUCE

to što te ne smijem
što te
karirano gledam
i nježno dodirujem
slinim bedastoće povodom izvoza šećerne repe
kupanja otpalih oraha tananom kišom
što crtam krhkim makom i smijem se rosom
što se rugam ulicama punim dugačkoga crnog sunca
i bradavica
što pjevam u hladu sjene i grijem se sivim plinom
domišljate djedove jabuke
što tucam kamenje
i cijepam fini glas u na rame naslonjeni sumrak
što u rukama nosim sjetu i milujem je zelenom salatom
što ti sitnu dojku pakiram u tišinu
punu smijeha i lažnog zaborava
što ti pričam hromo i trčkaram bez plave vode po
stazi pjegave pčele
što sam vrata pristojnosti
i buka dlana
što
naslonjeno

sve je to puce
košuljo moja