Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

AKO PIŠAŠ PO ŠALAMUNU VRATI TI SE U LICE, SMRT

Sada je potrebno iznova stvoriti svijet. pusto je,
pusto područje riječi. kroz prozor duša odlijeće
u svijet, ali ne ako sama ne postoji. sve je pustinja.
ako zabraniš disati granici

i ako je tupa oštrica na kojoj se ništa ne prelama
cvijet će izrasti obrnuto. njegove nožice će plašiti
Ameriku. moja zlatna ribica će kad umre postati
metonimijom novog poretka. sedam sekundi

odgovornosti: svaki put novi jednaki krug. nikada ništa
nije jednako. kada smo gutali more svaki je ujutro
pojeo potpuni svemir, i svi se razlikuju. ne postoji savršena
kopija. simulacija je fantazma. pokušaj teorije da nadvlada vrijeme.

uvečer smo pišali ribice. najgore su prošli koji su imali
ispišati koralj, ili zvijezdu. zvijezda poslije nije
imala boju. ja sam ispišao konjića. kada gradiš još jedan
svijet dobro je u njega postaviti zeppelin. tako kupiš

pravo da ne bude vještica, a sigurno imaš buktinju i opet
je strašno. svi koji smo pišali nekad smo bili popišani,
pa znamo kako je stablu. četrdeset smo se puta smrzli. svi smo
čitali O’ Haru. ja sam poslije na tečnom engleskom

napisao: It’s all like waiting for a cab/you know, but/you
never know/really. to mi se svidjelo. pokušao sam saznati koliko
nas je unutra, u jednom. kako bi mislio Babilon. zapad je golema
atomska babuška. beskonačno se dijeli, ali zadržava oblik.

kao virusi. uvuku se od nekud pa te preokrenu. na kraju si
naopako, kao cvijet. iz prsa istačeš opijum. riječi se talože
s obje strane granice kao pijesak u Meksiku. ništa se ne vidi
od oluje, ali ih ima svugdje. svih ima previše. najviše ih ima

u ustima, i to je najopasnije. Sloterdijk kaže: dijalektika; sjajno je,
sjajno sunce. dvanaest sati, a da nitko nije vidio gdje su
nestali naši skauti. kad klekneš Bog ti govori. sve što kaže je poznato.
jesam li ikada rekao što mislim o kršćanima? ne podnosim

kršćane. noć je hladna maslina na tvom dlanu. ljubav te je učinila
glatkom i teškom kao stoljeće kiše. kad nešto stvoriš treba to
umotati u tijesto i pojesti. jezik nije ni plinska komora ni tamno sunce
ali je nemoguće iznutra izaći; užitak u zidovima je ograničen.