Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

MANIFEST NEGATIVNE (EST)ETIKE. PRVI PROLOG

Nadam se da neću biti posljednji koji te vidio
i to je ekstremna točka sebičnosti
i gornja granica humanizma
koju sam spreman podnijeti.
nadam se da će te staru gledati netko drugi.
jer, mnogo ljepote se, možda, može pronaći u venama
no ja je ne bih mogao iznijeti,
taj me izostanak skrivenog, totalna transparencija
podsjeća na fašizam i plaši.

toliko mogu reći o tvojoj starosti.
vrijeme koje nam je udijeljeno do tih prijelomnih godina
ispunit ćemo, nadam se, najčišćom prozom.
konkretno: riječima teškim od drugih riječi, seksom,
stiskanjem staklenih šaka u kojima ćemo na kraju
nešto nasmrt prignječiti.

i ja i ti znamo da je dvoje pristojna gomila.
ali kako da, dok se još uvijek divljački dijelimo
naš jednostavni postupak ne preraste u užas?
starost je beskonačno umnažanje boli koja se ruši
kao šleper presječenih kočnica iznad Mimica, koji svu
zaštitu i sav teret, kao granitni grizli, stropošta u strmopizdinu.

a dotad uživajmo u prozi, dugim, gipkim rečenicama
tijela bez točaka.
kada nam netko izmakne cestu, nadam se da se to neće
zbiti u Texasu, ne bih podnio toliko Amerike na očima,
volio bih te poštovati kao čvrstu i očuvanu sliku.
nadam se još da će biti listopad, da imam dojam da sve
ide prirodnim putem, da se starost dosljedno razvija.
nadam se da neću biti posljednji koji te vidio
tko je upisao smrt iznutra u tvoje zjenice.