Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

IZGUBLJENIM POLOVICAMA (NASILNO PREKINUTA PJESMA)

Kada su željezni ždralovi bacili posljednju nuklearnu elektranu na grad
tvoje se origami srce rasprslo kao staklena kugla

koju Ted Nugentov visoki C zaogrne u sjajnu prazninu. da. tako je počelo:
film u kojem žena, nepristojno pristala mlada žena,

pronađe svoju izgubljenu polovicu, da, tako je počelo.
ulica pretvorena u Finsku, papirnata sjeverna flota

guta asfalt brže od pukotina koje zemlja šalje
iznutra da ga nasmije, krvnik, odsijeca britke replike

kao prste; zrak toliko proziran da ga poželim vidjeti. odsutnost,
temeljno obilježje pjesme, uvlači se u tijela djece, oprezno

jednim pozivom povučene u kuće. miris upravo spuštene vode koja,
kokainizirani liftboy, neumorno odlazi gore, skriva se, u nosnicama

osniva odvratno liberalni sindikat, na kraju miruje, nedugo, negdje visoko,
i opet pada. odsutnost. trijumfalni odmor na koji ne odeš.

čaj: mrvice umočene u zube i površina koja je mirovala kreće se,
naše polovice nas pronalaze ili ostaju skrivene. sve što je stvarno nas nadilazi.

glas, tvoj vlastiti pripovjedač, kaže sada si potpuna
sigurnim tonom prelazi preko slike, kao psihoanalitički Buda, i zna

zna da nikada nije sve izgubljeno. retorički vadičep koji ti probuši oči. isiše
mozak, tako završi. i psihoanalitičari i zombiji i budisti čim se pojave

unište svaki pokušaj kraja. jedini gori su kršćani: čak i nakon apokalipse
nešto se dešava.