Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

NITKO NA TAVANU

 

Nikog nema na tavanu
znam to
jer je iznad nas užareni betonski krov,
srebrni nosač neba,
i uopće nemamo tavana.
toliko je stvari
koje praktično definiraju odsustvo.
tavana.
kuće.
svijeta.
sobom se rasipa plitki pospani zvuk
kao da su se na tavan uvukli puhovi, ali,
već sam rekao,
nema tavana.
više nam ne preostaje obala. čvrste točke su
predale svoje zidove.
sutra ću obaviti tristo
odgođenih telefonskih poziva,
već dugo ne mogu
podnijeti verbalnu bliskost.
počeo sam po četvrti put
gledati Fitzcarraldo. tu sam naučio kako
se brodovi mogu prenijeti preko brda
i kako nije nužno biti pobijeđen
da bi se osjećao loše,
štoviše,
kišni dani govore
obrnuto.
Kinski je, čini se, najbolji.
role s Jaggerom govore slomljenim jezikom.
nema razloga za tišinu
i nikoga ne treba kriviti:
poštu ne dobivam, reklame me ne zaobilaze,
(kapital je noćna
kapa za mirisnu
kosu svijeta)
kava nikada nije dovoljno vruća,
kao ni informacije, nikada dovoljno novih ploča
i nikad dovoljno šuštavih klasika
sve je gigantska,
mlaka lokva tjeskobe.
stvari definirane odsustvom me uglavnom plaše.
na primjer samoća (uvjetno),
religija (i njeno grozno odsustvo drugog)
smrt (bezuvjetno) i sve
što bih mogao iz njih izvući je trenutna ljubav,
značenje nanizano na kišu,
kap
koja fizički prelije čašu.
nikog nema na tavanu.
nikada nikog
nije bilo na tavanu.
ne postoji tavan i sve obješeno
nad našim glavama je golemo zvjezdano njihalo,
kolijevka glazbe, tamna
plahta neba kojom se
pokrivam svake noći dok spavam.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.