Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

ZRAK

 

Može li biti konkretnije? sve što izgovorimo
ostaje u ova četiri zida. zidovi, prostor između

zidova i malo razuma omogućuju ovaj razgovor,
inače, riječi bi pobjegle. tko bi, uopće, htio

ovdje ostati zatvoren? sunce na podu iscrtava
pravilne rešetke hladno,

kao izgubljeni zub u siječanjskoj noći. ničeg se
ne sjećam. noć je obična, mikrovalna

toplina čini da sve ima okus po siru. tvoj jezik, također.
plutamo, kao dobro organizirani tonovi

komornim prostorom, miris ulazi izvana, ništa nije
zaista izvanjsko i, točno, mirisa nema. grad se prosuo

pod našim nogama kao srebrni anđeo. debelo
sjeverno tijelo. kada ispusti svoje orahe smola

iz njegovih rana kopni u moja sićušna usta.
od onda govorim dvostrukim jezikom. šutim za oboje.

mogu razumjeti dosadu stabla zaokupljenog redovnom
promjenom, sezonom izmjene perja,

kada ga hladni nokti učine praznim i oštrim, sa svih
strana okovanim njegovom odbačenom kosom. zrak je

najveći neprijatelj riječi, prenosi ih bez obzira. i to je
naša najljepša katastrofa; dolaze ledeni dani,

drveće miruje, zidovi poprime ugodnu plavu boju, okovi
koji slijede samo će biti teži, tako je jednostavno.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.