Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

PUT VODE

 

Uvijek sam htio napisati dobru pjesmu o vodi. načelno,
započeo bih s Miyamotom. onda bih nazvao prijatelja
koji o vodi zna više od mene. on je plivač.
njegov otac je ribar.
njihova tijela imaju veći postotak vode od naših
i tu se oni i svijet razilaze. ako bi jedan od njih postao Zemlja
nekome bi nedostajalo kopna.
zatim bih se vratio na put mača. rekao bih nešto o glazbi.
Mingus se razlijeva prostorom kao magla.
ima po jedan prsten na svakom prstu. Monk svira kroz oblake.
svi su napisali svoje poglavlje o nebu.
Charles Manson nije napisao ništa, doduše
imao je neke druge talente. on i zmije mi se uvijek uvuku pod kožu.
volio bih da ih mogu od tamo izvući.
volio bih da moj prijatelj vikne: plivajmo!
ali on kaže da mu je muka od vode. da mu je dosta jer svoje iznutra
ne može nježno iznijeti van
i bez ostatka se time ogrnuti. vidim ga kako se pretače. kao riba.
kako se ljeska na suncu. moj prijatelj je otvorena knjiga
i mi se čitamo. mi znamo
i jedan drugome otvoreno kažemo: za sve je potrebna dobra voda,
za krv, za pivo, za suze kojima, ponekad, možeš osvojiti seks, pa,
daj mi onda tu vodu,
kažem dok koračam po ledu, daj mi vodu,
kažem kad me konobar krivo pogleda, a ja sam zamišljen, daj mi je
da se odnese, da se zakopa, da se do kraja izvade zubi.

pjesmu o vodi završio bih ledenjačkom dolinom,
bijelom, zanemarenom smrću.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.