Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

KORČULA

 

Putovanje na Korčulu bilo je ozbiljna avantura.
što sam tad oteo odnio sam kući na rukama.
svakom sam ponoru dao ime
i svaki put kad sam u njega propao pomislio sam:
otok je tamo gdje je izvjesnost ustrajna
i sloboda ima dugu, opipljivu granicu.

zatim, kad gustirne nadiđu svoj volumen i pupaju.
tradicija ratarstva i ratovanja koja me svaki put
iz ove zemlje potjera k moru
gdje nema plugova i brazde se zatvaraju same od sebe,
kao što se i otvore.
jedan pjesnik kojem ću odgovorno prešutjeti ime
jer je ime ispražnjeno mjesto jezika
u koje će se jednom uvući netko drugi.

zakašnjelo ljeto koje smo tamo proveli
pod brodom slušajući grupu SexA iz Zagreba
bilo je vampirski vlažno.
melodija je skidala zvijezde sa zgusnutog morskog neba
i ljuštila s mojih prsiju zaboravljeni, usnama ugušeni snijeg.

dok pada kiša nad Korčulom
primam je bezrezervno na grudi i kažem: Kornjačo
jesi li dovoljno šuplja, mogu li se u tebi nakotiti cvjetovi?
može li opstati otok čija je granica iznutra izvrnuta tama?
premda nitko nije na mojoj strani,
znam da nam trebaju godine dobrovoljne žeđi
jer nitko ne vodi računa o vodi koja će preplaviti ponore
i na kraju nećemo imati kamo pasti.