Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

VRTLARU

Šipak pupa u lijehama, nitko ne iznosi mišljenje,
smokve, suhe i svježe,

jedne i druge šuplje od kljunova, nad glavom izostanak zemlje,
što je nebo. strašilo više ne radi što bi trebalo.

krivulje produžuju vrijeme, ali ga ne čine ispunjenim. precizne,
kao telefonske žice koje nas prisiljavaju na bliskost, povezuju

s drugim bićima. strašilo funkcionira na sasvim suprotan
način od telefona. jutros je pas ispio srž iz njegovih nogu

i ono je palo, karbonizirani križ pred crnačku kuću, odjeća
koju ne možeš skinuti. takav je mehanizam prirode:

sve što smo zasijali nikne, bez obzira na sitne zapreke, duga
popodneva, i unutarnju ravnotežu, svi uvijek kažu: naravno

i ništa ne znači svo trenje uloženo u pretvorbu ljubavi u beskonačno
male pakete života: šipak osušen, vrijeme produženo i čisto,

zemljina otvorena ponuda da me voli trune u mojim prsima, svugdje okolo
slobodni samoglasnici, dlanovi, korov i mnogo više.