Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

PJESMA TIJELU

 

Nešto zlo te pokrenulo da te jednom zaustavi.
udovi bijahu teške i mokre grane.

sve što je u njima skriveno, svaka zimnica, svaka
nepripremljena riječ je sićušni vrag u mom uhu.

zima te stegla i navila, i sada kucaš,
kao zlatni obiteljski sat.

kazaljke pokazuju koliko podnosiš vrijeme.
njima si razapet između velikodušnosti i jeze

i svaki put kada zazvoni pokažeš spremnost na ustupke.
nadaš se da se nikada neće dogoditi. da si izgradio

potpuni dom. svako jutro promatraš kao pobjedu.
osjećam te iz samog dna svojih zuba. više ti ne vjerujem:

odavno sam naučio ne čuti tvoj jednoznačni jezik.
odlazak ne znači ništa bez povratka. kako ćeš, tijelo,

bez mene znati šutjeti? kako ćeš prihvatiti samoću
i njezin ružni binarni oblik? ne daj mi da te napustim.