Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

POSLJEDNJA PJESMA

 

Danas treba staviti posljednju točku. trebao bih
biti zadovoljan: sutra rukopis odlazi uredniku,
ovo je posljednja pjesma. kažem to
iako potajno priželjkujem suprotno, tj. vjerujem

bit će još pjesama, nešto će, kao pospana lava,
opet iz mene izaći, znam, nikada nije bilo jednostavno.
ponovno nevolje s obiljem: sve želi ući u posljednju
pjesmu, netko se gore tušira, orgulje tjeraju

topli refren kroz moju kožu, na drugom
kraju svijeta nešto upravo poprima oblik. to je sasvim
jasno ako u tražilicu upišem: svijet. vijesti okružuju
zemlju kao svjetlosni gepard. zatvorenih

očiju oslanjam se na uši, ali dugo ne čujem ništa.
horizont okusa kaže: doručak, počinje još jedan
tjedan obojen kavom, kroz prozor ulazi nedjelja, iako
znam da oprosta nema. kako prići posljednjoj pjesmi?

gomila nasilnih glasova čuči u svakom slovu. ako pišeš
poznatim jezikom to je kao pjevanje evergreena.
pitko i neugodno. ako, ipak, pišeš glasni zvuk svojeg tijela
pjesma je džep u kojem odnosiš srce.

curi od svugdje. kao zimska toplina probija obraz, sjajna,
goruća peć. ništa me ne požuruje, ali treba povući crtu;
krvariti kada se ne može ostati čist i sasvim
pokisnuti kada je najljepše ostati suh, otvoriti se

kad je većina osobnog zatvoreno. dovoljno pojedinačnog
sigurno govori nešto o općem. para se uspinje,
kao jabučni sok, uz moje grlo. nokti su presjekli mjesec, 12:
30 je, ali kako precizno mjeriti vrijeme dok završava

posljednja pjesma, sve što je napisano. u tisi su kosovi savili
gnijezda. cimer se vratio s trčanja, upravo ću
staviti posljednju točku. učinim to i skuham čaj i kako sada
preživjeti sve što je ostalo, sve to nestvarno oko nas?

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.