Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

OBIČNIM LJUDIMA

Tvrđava opkoljena konačnim nebom, ispunjena.
tako sam tada vidio orah.

neprobojni kovani oklop. gotovo da bih mogao reći:
Poundov stih.

poznavati ga iznutra značilo bi vidjeti utrobu konja,
ako bi konj bio pamćenje svijeta.

zatim sam orah vidio kao loptu. tu se još
nije bila rodila bolest. Krist je imao boju breze

i moja majka je bila Cortes, jedno s konjem, božanstvo –
nebo je parala udarcem šake.

ali bez mìta, baruta i boginjama zatrovanih stvari.
stroj je od srži pravio zlatnu rijeku

koja je sipala po mojim rukama, i svaki put kada bih
prstima kroz nju prošao osjetio bih da mogu stati,

pupajući
promatrati kako moje ruke poprimaju opasni, ljudski oblik.