Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

DOLJE

 

Majko kako se posade kosti
i što na kraju iz njih nikne?
kako miriše riba?
moja majka iz prsiju gleda kao da sanja.
unutra pluta i bavi se kostima.
sve što u meni pupa je dobrodošlo,
netko će već pobrati cvijeće. volim viruse.
uz njih se osjećam sigurno.
ugrađuju svoja tijela u moje i mi smo u izvrsnoj simbiozi.
kao pužić i moruzgva. ako u meni posadiš kosti
dvostruko ćemo izrasti.
samo, gdje ćemo, majko, uz koga ćemo se stisnuti
kad se ugase svjetla i
netko na obali đavolski urlikne? što ako te
u mraku polegnu i pogode pogrešnu rupu?
problem je u tome što ne postoji pogrešno.
ako vjeruješ stvoreni smo na sliku i priliku božju,
a bog, kao i Freud, ne trpi pogreške. svaka rupa je prava,
i sve je sigurno. valja živjeti dosljedno.
ako posadiš kosti u djetelinu izrast će djetelina.
riba miriše neugodno.
ni u krvnim zrncima gdje si najgušći ne možeš pronaći smisao,
ništa te ne drži na površini.