Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

ZUBARIMA

 

Previše bijela soba. bjelja od buke.
od tvojih prstiju, mekih,

umočenih u škrob. sve boje sadržane
u jednoj,

praznoj i sveobuhvatnoj, kao bog
ili Wagner. svakodnevni

nepristojni napadi. rudarskom strpljivošću
stjerati suhi marshmallow

uz zid; pružiti azil savjesti. ugušiti svaki
pokušaj pobune. sjesti,

rastvoriti čeljusti, kao bokove
za glavu debelog, debelog djeteta

i čekati da nešto iznutra izađe, ovaj put
nikakva pjesma, humanistički krajolik,

nikakva utjeha zemlji. sve što ćeš, na kraju,
iznutra ispljunuti je konzervativno.

revolucija ugušena u čaši. i meso, nježno rumeno
kao ogromni tatarski biftek, napušteno,

tamno i meko. nikada više
alkemijske ljubavi. nikada slobodnog izbora.

ali činiš se mnogo lakšim, a soba, barbarski
bijela, kao njemački papa, prepuna

svjetlosti, tek neznatno težom. brišeš se
i silaziš s optuženičke stolice, salonski subverzivan:

bezazlena količina smrti je upravo
napustila tvoja usta.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.