Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

IMALI SMO KUĆU

 

Na polu pingvini zauvijek usnu
s ribljom kosti u srcu. ja sjedim na sjajnom srpu
i žanjem njihova nježna krila, tamnu
tintu u kojoj sjever taloži tekući tekst.
kad sam prvi put shvatio koliko ima pismenih
i što će sve biti napisano
razmišljao sam o samoubojstvu. onda sam prestao.
kad sam bio dijete gledao sam medvjeda u vatri.
cigo ga je vodio na brodskom lancu
i on je plesao. i to nas povezuje. to je problem ovog svijeta,
ima previše pismenih.
previše medvjeda da se otrgne s lanca.
ta je kuća zatim progutala vatru. tamni je tekst
pljunuo svoje najbolje ratne rečenice, teške su
šape sjele na tijelo kao kiša sječiva na sekvoju, srebrni
uskličnici kojima sve završava.
medvjed pleše po refleksu
a ne po glazbi. ako pokušaš dresirati pismo
nećeš uspjeti.
u onoj kući sam proveo nekoliko ljeta, hranio konje
brao borovnice i slagao domino. gorska klima je stegno
i siguran sam da je u tome skriveno nešto nepotkupljivo lijepo.
ne možeš dresirati pismo.
nije lako zatočiti medvjeda. na polu pingvini zauvijek usnu
rasječenih usana, s ribljom kosti
u srcu. kažu sve što možemo učiniti da se spasimo jest: jasno,
ući u potok i medvjeda priklati.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.