Poslanice običnim ljudima | Marko Pogačar

GOVORITI U TUĐOJ ZEMLJI

 

Lakše je govoriti stranim jezikom u tuđoj zemlji.
onim kojega smatraš svojim i kojemu
tako naivno vjeruješ.
zato bi možda bilo bolje reći:
treba govoriti strancima stranim jezikom, u stranoj zemlji.
tako se nađeš u povlaštenom položaju: po prvi put
vjeruješ da si možda učinio nešto loše.
nitko ne shvaća što govoriš sam sa sobom
na tom reskom balkanskom narječju, previše tiho
da bi nekoga zapravo uplašio.
samo ako se okrene neka kockasta glava pa te pogleda
istovremeno suosjećajno i suučesnički
bit će ti jasno da te netko ipak razumio.
a možda je i neko od prolaznika, pronicljiv,
ili s posebnim darom za jezik
zaključio da sigurno psuješ.
ipak se ponekad osjećaš dobro dok izgovaraš
riječi tog napuštenog narječja. vjeruješ mu,
i to je ona sudbinska pogreška koju je lako počiniti,
to lakše što se više udaljavaš od kuće. osloniš se na njega
kao na prijatelja, ili na štaku, a oslonac je
tako predvidivo nepouzdan.
onda pokušaš govoriti jezikom urođenika. bez obzira
na njihovu brojnost. na činjenicu da te okružuju.
i tek ti tada postane jasno što si sve vrijeme radio.
kupovanje povjerenja mora negdje završiti.
lakše je govoriti stranim jezikom u tuđoj zemlji, ali je bolje
govoriti strani jezik koji ne poznaješ, kojemu ne vjeruješ,
koji te nije u mogućnosti izdati.
najbolje je, naravno, bez obzira na zemlju, pošteno šutjeti.