Vražji prolaz | Milan Zagorac

10.

Taj sam dan usnula jedan jako čudan san. Najprije me Dora povela do tog hodnika koji se nalazi iza onog glavnog. Uhvatila me za ruku, osjetila sam kako je topla i mekana, zatim me skoro povukla kroz te mračne hodnike da bi me dovela do šahta koji mi je pokazala da ga sama podignem. Dora je cijelo vrijeme bila nasmijana i djelovala je kao da mi nešto jako lijepo i važno mora pokazati. Zatim sam se spustila u taj mračni prostor koji, začudo, uopće nije bio neugodan, možda malo neobičan zbog tog stjenovitog zida, ali je bio skoro normalan. Dora je sada stajala pored mene, ne znam kako se tako stvorila iza, odjednom, ali u snovima ne treba postavljati glupa pitanja. Tu je sve logično samo po sebi. Tada mi je pokazala na tlo, a ispod je bila samo prašina koja je na nekim mjestima pokrivala pod toliko da se nije vidjela ni betonska podloga. Dora mi je i dalje pokazivala, ja nisam razumjela što pa sam čučnula i rukom počela razgrtati prašinu. Ne znam koliko sam dugo razgrtala, ali tada sam došla do jedne velike kosti. Mislim da je to bila bedrena kost, ne poznajem anatomiju, no meni je to izgledalo kao bedrena kost. Dora mi je telepatski rekla vidiš, ipak je tako. Obuzeo me grozničavi strah koji nisam osjećala ni sinoć ni ijedan dan do sada. Ali osjećala sam se jednostavno prestravljeno. Probudila sam se u znoju. Rani je jesenski mrak vani već dolazio, možda više od oblaka i zamračene sobe nego od nedostatka sunca. Ipak, odspavala sam dulje nego inače, odmah sam ustala i otišla pod tuš.

Shvatila sam da se ne osjećam više onako dobro kao prije nekoliko mjeseci. Godišnji odmor je upravo završio.

Mislim da su mi i Henrik i Dora nešto prešutjeli, a što nije bila tek neka bezvezna šala. Nisam razumjela poruku ovoga sna, ali tako sam to snažno osjećala da se uopće 54 nisam mogla koncentrirati. Osim toga, valjda i sama noć iscrpljuje. Čudne misli, čudni ljudi. Čudno svjetlo. Stalno sam izložena svjetlu, pa makar s onih nekoliko noćnih svjetala koja obasjavaju recepciju, i nije ni čudno da sam nakon nekoliko mjeseci počela osjećati čudne stvari, nedefinirane, nejasne pojave, kao da se uz opipljivu stvarnost odvija još jedna koju nisam mogla, osim u snovima i nekim nepovezanim događajima, ni po čemu naslutiti. Jednostavno, mislila sam da ludim. Ne, nisam se osjećala progonjeno, dapače, osjećala sam se savršeno sigurno i, bit ću iskrena, bezbrižno, no kao da je dio istine nedostajao. Kao da je sve to bio mjehur stvarnosti koji me prisiljava stalno biti u njemu, a da onu punu, snažnu stvarnu stvarnost ne mogu dotaknuti. Čudno i naporno. Neobično.

„Uzmite ovo, ne treba vam recept, barem još ne“, apotekarica mi je pokazala kutijicu. „Po svemu što pričate, vama treba ovo. Melatonin. Radite, koliko ono, šest mjeseci noćne smjene…“

„Da, a hoće li mi smetati za druge stvari…“

„Koje, na primjer?“

„Trudnoća?“ upitam je i počnem čitati upute.

„A, to ćete se trebati posavjetovati s liječnikom…“

„Ne, nema veze, može…“

„Znate, to vam uzimaju i piloti kod promjene vremenskih zona. Vi ste konstantno izloženi tome, imate preokrenuti bioritam, vama ovo svakako može pomoći.“

„Da, može, može…“ brzala sam s kupovinom.

„Jednu tabletu sat vremena prija spavanja. Dobro zamračite sobu. Otprilike nakon petnaestak dana uzimanja vidjet ćete učinak. Počnite kada ste prvi dan na odmoru, a zatim nastavite kada idete na spavanje.“

„Super, hvala“, odgovorim i pobjegnem iz apoteke. Dakle, stvar je u tome. Riješeno. Nemam ozbiljnijih psihičkih problema. To je samo poremećaj sna uslijed izloženosti noćnim smjenama pod svjetlom. Naravno, prvu sam tabletu uzela već sutra ujutro prije spavanja. Dobro sam zamračila sobu. I dobro sam spavala.

U biti, teško sam se mogla prisiliti na to da opet idem psihoterapeutu. Nije to onako kako se ljudima čini, onako filmski, ja sjedim i pričam. Nekako mi se činilo da sam onih prvih nekoliko mjeseci nakon razvoda bila jako nadovezana na terapeuta, no shvatila sam da mi treba nešto brže i jače, a ne ovo mučno psihoanaliziranje uz tablete koje u sebi sadrže inhibitore selektivne pohrane serotonina ili tako nekako, a sve je to bilo tako sporo, tako mučno, tako bez učinka da sam jedva čekala na kraju da se više ne pojavim na seansama i da ne uzimam i dalje tako neupotrebljiv i neučinkovit lijek. Nakon otprilike deset tjedana više nisam odlazila, niti sam više uzimala išta. Ne moram reći da sam se osjećala jednako loše, jednako napušteno, jednako ocvalo i jednako podbuhlo, jedino se više nisam budila noću u panici niti sam imala napade plača, čak sam mogla ustati iz kreveta ujutro s nekom voljom. Terapeut je bio zadovoljan radom, ja sam bila posve nezadovoljna. Zacijelo sam krivo postavila ljestvicu, ali sigurno se nisam htjela vraćati na razgovore o vlastitom osjećaju krivnje i tako zapletenoj prošlosti vlastitih emocija, uglavnom prema majci i ocu koji su i fizički bili tako daleko i tako davno iza mene. Ne, nisam smatrala da je moja depresija, tako je to nazivao terapeut, bila izazvana osjećajem duboke i nesavladive krivnje, niti sam mislila da se tako može razriješiti moj problem. Meni je trebala neka čudesna, brza i efikasna tableta, nešto što će me probuditi iz ove noćne more.

Sljedećih sam dana imala manjih problema sa snovima i nesanicom, ali svakim danom sve manje. Kao da je Vito nestao i kao da se cijela stvar pomalo počela vraćati u svakodnevicu. Onu običnu, pomalo dosadnu, jesensku. Bez previše rada, uz čitanja i gledanje filmova na poslu. I obavljanje tih sitnih zadataka koje sam sada već rutinski izvodila u roku od nekih pola sata, sve skupa ne više od sat, sat i pol. Očito je stanje premora i Vito s onom pričom bio dobitna kombinacija za mali živčani slom. Ipak, nije to bio neki slom, više kumulirani umor i moram priznati da sam se zaista opet osjećala dobro. Nisam imala potrebu ni za čime, zanimale su me samo dobre knjige i još više filmovi. Ne neki naporni, koji zahtijevaju sudjelovanje, nego više neke bedastoće, gluposti, komedijice, lagane dramice, ne previše pametne stvari. Neku sam noć lutajući internetom naletjela na one glupave Romerove filmove, Noć živih mrtvaca, i u jednoj večeri odgledala i staru verziju i onu noviju iz devedesetih. Iako je film bio bedast, ipak je ostavljao neku tjeskobu za sobom i nikako mi nije dao mira. Sljedećih sam dana kopala po internetu tražeći nešto o Romeru koji mi je odjednom postao zanimljiviji. Svi ti silni hodajući leševi, ti ugroženi i stisnuti ljudi u podrumima, među kojima ima također leševa ili budućih leševa, ta strašna paranoja od ugrožavanja svakodnevice likova, ipak, koliko god djelovala naivno i bez neke ozbiljne utemeljenosti, sada mi se činila kao zaraza. Stvarno počinjem gledati takve filmove… Bože, pa mene je sram! Kasnije sam vidjela da ti filmovi imaju kultni status, da ih mnogi još i danas vole.

Još sam nešto radila, ali sam u tome bila zaista samo pasivni čitatelj, nikako ne ostrašćeni sljedbenik. Čitala sam kanalizirane poruke koje su ljudima dostavljali neki tzv. izvanzemaljci. U početku su to bile neobične poruke u kojima se posve nevino ljudima govorilo kako se bliži taj dan (valjda onaj dolaska izvanzemaljaca i njihove objave?), kako moramo postati spremni, kako se sprema velika promjena shvaćanja, promjena paradigme i kako je sve na nama jer moramo biti spremni za transformaciju inače ćemo stradati, ostajući zaglavljeni u starom primitivnom društvu zasnovanom na koncepciji koju najbolje opisuje darvinizam. Čudesno je zvučala ta tehnološka, SF verzija priče o Isusu Spasitelju koji nam treba pomoći da se izdignemo iznad zemaljske evolucije i dosegnemo onu galaktičku. Iako je ta priča bila privlačna i zanimljiva, nisam je shvaćala posve ozbiljno, ali sam po komentarima shvatila da je bilo puno onih koji su slijepo vjerovali u te poruke navodnih plavokosih i plavookih anđela s dalekih Plejada ili pak Arkturijanca koje kanalizira neki Sheldan Nidle, ali je također bilo i onih koji su počeli sumnjati u vjerodostojnost jer je iz tih poruka uvijek bilo očito da taj dan samo što nije došao, i tako već koliko, skoro pedeset-šezdeset godina. Dakle, to sam slijedila više onako, iz zabave, navukao me na to prije nekog vremena jedan malo neobičan prijatelj, zapravo poznanik, profesor Vojvodić. Pa iako ga nikad nisam smatrala utjelovljenjem neke racionalne misli, za zabavu i razbibrigu te su mi njegove opservacije bile čak i dobrodošle. Uvijek je hodao ulicom s fotokopiranim prijevodima tih kanaliziranih poruka i uvijek mi ih je gurao, iako se ja tada time nisam ni najmanje zamarala, samo bih bacila pogled i tutnula u stari papir. Sada sam ih u noćnoj smjeni i sama počela čitati u originalu na kanalima koje mi je on svojevremeno dao.

Kud ćeš bolje: red horora, red kanaliziranih poruka, red glazbe s Youtubea… i noć bi u hipu prošla. Čak sam se toliko bolje osjećala da mi se nije ni išlo na godišnji.

„Imaš petnaest dana slobodno“, jednog mi je jutra nenadano, početkom studenog, poručio Henrik. „Od 15. do 30., je li to ok?“

„Da… ovaj, nisam ni znala da imam godišnji…“

„Gledaj, imaš više od šest mjeseci iza sebe, svi smo nešto koristili, treba i tebi… mislim, je li u redu, jer ako nećeš…“

„Da, da, može, svakako“, bila sam zbunjena ovom ponudom.

Mislim, što bih sada radila na godišnjem? Nekako sam se uz pomoć onih tabletica i kišne, dosadnjikave svakodnevice provlačila tijekom prvog tjedna. Najprije sam uredila stan. Mrzim prašinu, a vidim da sam u zadnjih nekoliko mjeseci prilično zapustila održavanje pa je stan izgledao kao prava rupčaga. Sestra mi je povremeno znala pomoći oko čišćenja, tada bismo ručale i nekako je stan sličio na stan, a ne na jazbinu. Sada mi se činio stvarno kao jazbina. Mislila sam jedan dan pozvati Henrika i Doru, opet onako na druženje, ali svaki put kad bih to trebala organizirati, nekako bih odustala, potonula u svoju komociju, gledanje glupih TV emisija, slušanje kiše, ručkove kod sestre i eventualno odlaske do knjižnice. I, naravno, društvene mreže. Ni približno kao u noćnoj smjeni, ali ipak dosta, čak sam se uplašila da sam i ovisnica.

Tih sam dana naletjela na Anđela koji ima status znamenitog klošara, iako znam da zna puno o automobilima. Mislim da mi i ne zna ime, ali se poznajemo već godinama, ovako, bez veze, s ulice. Uvijek kada ga sretnem pitam ga kako je, pitam ako što treba; nikad ništa ne treba. Ne srećem ga često. Dok on sortira svoje predmete oko baje za smeće, često mi zna govoriti o stvarima koje su dosta složene, čak se i ne trudi biti jednostavan da ga se razumije. Taj dan me zaskočio s Jaspersom. Očito je znao da mi je on jedan od dražih filozofa (ako se to može tako nazvati) i da će mi nakratko privući pažnju. Ja sam mu rekla da ga dugo nisam vidjela, on mi odgovara kao, razumije me, mreže su postale preguste i nisam mogla vidjeti između njih pa mi se fokus interesa previše nadovezao na nešto konkretno, a um mi je stoga postao previše krut i fokusiran ili tako nekako. Pa, kao, nije ni čudo što ga nisam sretala.

„Nedostaje nam fokus, budnost, jasnoća“, nastavi Anđelo.

„Zašto?“ upitam ga, iako nisam htjela predugo raspredati.

„Jer smo mesmerizirani golemim strojem tehnologije koja nas drži u stalnom stanju hipnoze. I stoga smo orijentirani na kratkoročne ciljeve koji su partikularni. Redukcionizam, moja mala, redukcionizam. Gubimo nit cjeline i međupovezanosti, a time gubimo i blagoslov milosti koju moramo udjeljivati i koju dobivamo. Poanta je da se gubimo radeći svakodnevno nešto što ne vidimo kao krajnji smisao.“

Sve to mi Anđelo priča dok vadi iz baje neke kolače i nudi me njima. Znam ja da se kolači bacaju zbog roka trajanja, ali jednostavno nisam navikla nešto pojesti iz baje, iako sam sto posto sigurna da mi se ništa neće dogoditi. Anđelo i ne navaljuje, iako je meni neugodno, kao da sam došla nekome u goste, a nisam htjela probati kolač. Nastavlja dalje Anđelo o tome kako se i njemu to ponekad događa (valjda misli na mrežu i na strukturu koja previše fokusira) pa zna popizditi zbog nebitne stvari. Mogu potvrditi, vidjela sam ga više puta kako podivlja ako mu netko dira skupljene predmete, a još više ako mu ih netko iz čiste bahatosti porazbaca. Kaže mi da si tu ne možemo pomoći, ali da trebamo ostavljati um što čistijim kako bismo se mogli koncentrirati na važnije stvari. Pri tome me dotaknuo tri puta po ruci i rekao da to mora učiniti. Odnosno, da je biti blagoslovljen milošću najveći blagoslov koji možemo imati.

„Da, moraš znati još jednu stvar koju možda još nisi osvijestila…“

A koju to? umalo sam ga htjela upitati, ali on je sam nastavio prije moga pitanja.

„Sve se odvija prema planu. I ti si dio tog plana. Uskoro će ti sve postati jasnije. Najprije ćeš misliti da tragaš za jednim ciljem, a onda će ti se otvoriti još jedan, daleko veći i složeniji…“

Zbunio me. Sve se odvija prema planu. Samo, što bi to trebalo značiti? Nema veze, ne znači ništa više do Anđelova brbljanja. Otišla sam kući i potrošila još jedan dan iznenadnog godišnjeg odmora. I što se više približavalo vrijeme povratka na posao, to sam se bolje osjećala u svojoj novostečenoj ugodi doma. Bez obzira na stalnu kišu koja je lupala po prozorima. Ono što me malo zabrinjavalo bili su napadi nostalgije, sjećanja na prošla vremena, a koji su se pojavljivali kao iznenadni bljeskovi, naizgled ničim povezani s ovim trenutkom koji upravo sada živim. Na primjer, ono putovanje od Zagreba do Rijeke, taj osjećaj, ne znam kako bih to rekla, vremenske kapsule u kojoj sam se našla i u kojoj kao da sam ostala konzervirana. I opet i iznova osjećala sam da sam sve zbunjenija tim putovanjem. Jednu me noć probudila neka svjetlost s ulice, a to me najednom toliko uznemirilo i sjetilo noći nakon povratka s tog zagrebačkog, sada već davnog izleta. Iako sam se tog jutra probudila i mislila da je sve normalno kao što je uvijek i bilo, jedan me događaj te noći opet bio uznemirio. Činilo mi se da sam se tada u noći probudila, ali jednostavno se nisam nalazila u svome krevetu. Nisam uopće mogla utvrditi gdje sam, ostala sam zatečena i uplašena prigušenom crvenkastom svjetlošću koja je dolazila izvana i koja je dolazila s krive, neočekivane strane kreveta. Iako sam opet zatvorila oči i prisilila se na spavanje, kada sam ih opet otvorila nakon nekog vremena, mjesto i svjetlo se nisu promijenili i znala sam da se događa nešto neobično, pomalo neobjašnjivo i svakako uznemirujuće. To mi je jednom ispričao muž; kao kada promijenite kontinente, kaže neka stara crnačka legenda, duša kasnije stiže za vama. Ipak, na kraju sam zaspala i probudila se u svojem krevetu pored njega. Sada je to već davni događaj, ali osjećaj je ostao podjednako intenzivan, kao i onoga dana. Ja sam jako nestabilna, to je moj jedini zaključak, a ne znam kako izaći iz tog kruga.