Vražji prolaz | Milan Zagorac

25.

 

„Dakle, odlaziš…“ zaključi Dora, sva nekako oneraspoložena, gnjecava, memljiva te večeri. „Ne mogu ti reći koliko mi je žao…. Stvarno, stvarno, stvarno žao…“

„Doći ću ti na vjenčanje, bez brige“, govorila sam kao da se sve nastavlja po starom, misleći da ću tim riječima odagnati ovu meni neugodnu situaciju skorašnjeg rastanka.

Ipak, znala sam: to je ona stara, mudra, tko zna čija, daleko od očiju, daleko od srca. Nova sredina, novi ljudi, novi problemi, novi život, novo sve. Često nema mjesta za nostalgiju pa čak ni za bolesno nostalgičnu osobu kao što sam ja. Žena u srednjim tridesetima, na pragu nečega što se nekada zvalo zrelost, a danas je, evo, pogledaj samo ovu Doru, to neka vrsta produljene adolescencije s jednakim problemima i dvojbama kao i u prosječne dvadesetogodišnjakinje, iako moraš izigravati zrelost. Znala sam da, osim na društvenim mrežama, Doru neću više ni sretati ni viđati, to su jednostavno nove okolnosti i dio našeg mentaliteta gdje se prisni odnosi u jednom trenutku posve otuđuju nakon vrlo kratkog razdvajanja. Znam, sjedit ćemo za istim stolom i odjednom nećemo imati o čemu pričati, a to je tako žalosno. Ipak, nema tu vremena za žaljenje, jednostavno se sve miče u jednom smjeru, a ja skupa s time trčim, bez veze, suludo i, naravno, putem ostavljam svoje kosture iz ormara u obliku prijatelja koji to više nisu. Eno, puna ih je mreža, pune su ih virtualne stranice prijateljstava, a sve se opet svede na jednu-dvije, najviše tri osobe s kojima pričam, družim se i s kojima stvarno živim. Sve ostalo je… ništa, zrak, čak ni prava sjećanja.

„Ipak, meni je jako žao“, osjetila sam u Dorinu glasu onu knedlu kao prije nego što će zaplakati i vidjela crveno lice i bradu koja drhti. „Ne znaš kako je to, ti ideš…“

„Pupa!“ sada sam je zagrlila. „Idem, ali ne idem… Kao da je to neka jaka stvar! Pa i ti tražiš neki… drugi posao.“

„Da, ali ti si ga našla prije“, nekako mi prijekorno odreže, kao da je ovdje bila riječ o natjecanju. „Svejedno, žao mi je što ideš, jako, jako… S kim ću pričati ovoliko?“

„Pa…“ zastanem i počnem izmišljati. „Uvijek se netko dogodi. Uvijek netko dođe. Samo pozoveš nekoga i, hop, imaš s kime pričati…“

„Sereš, ali nema veze… Možda i bolje, možda se i ja pomaknem s ovog usranog mjesta. To ti hoću reći, sve me to s tobom nekako motiviralo, guralo, jednostavno sam se osjećala bolje…“

Uto upadne Vito. Nisam ga dugo vidjela, a još sam mu se manje veselila. Nije mi trebalo njegovo suludo blebetanje, mudrovanje i seksualna agresija. Ne, nije me privlačilo ništa u tome, apsolutno nisam bila u takvom stanju uma u kojem bih s njime voljela provesti ni nekoliko minuta.

„Tu si, kurvice!“ krene odmah s vrata na Doru.

„Ostavi je na miru i idi. Zar ne vidiš da pričamo svoje?“  prekinem ga odmah, za mene vrlo neobičnom odlučnošću.

„Je li, sad smo se uzgoropadili, tetice, je li?“ Vito je krenuo agresivnije i na mene.

„Vito, odlazi, zvat ću policiju, vidiš da ih imam memorirane na mobu…“ zaprijetim mu.

„A, a“, krene vrtjeti glavom. „Šta je, kurvice, jeste se malo našle… Ha, malo bi si češale pičkice… Pa odite zajedno u zahod pa to radite kao prave…“

Istina je, dakle, da je Vito bio posve opsjednut seksualni manijak koji je živio u svijetu okamenjenih fantazija. Osim toga, sada sam po drugi put bila posve uvjerena da je on i opasan, da je jači od nas dvije i da je moguće da ovo neće proći dobro.

„Vito, hajde, ostavi nas…“ tjerala sam ga, iako sam pomalo osjećala da ga moja agresija sve više potiče.

„Braniš ovu drolju, je li? A nije joj bilo teško kada se kurvala, he, he, he… A da dođe malo meni popušit…“

„Ostavi je na miru!“ bila sam sve bjesnija.

Obuzimao me strašan bijes, ljutnja, to je bila neka iskonska žensko-ženska obrambena situacija u kojoj nisam mogla dopustiti da agresor uspijeva u svojim namjerama. Dora je bila stisnuta u fotelji na rubu recepcije, nije plakala, iako je bila na rubu panike.

„Vito, gubi se, ne želim te više vidjeti, vidiš da zovem…“  i pritisnula sam 112. „Vito, oni su ovdje za manje od pet minuta, bježi prije…“

„Ma kamo da ja bježim, ha?!“ sada je krenuo brzo prema meni i došao sve do ruba pulta. „Odmah me pusti da uzmem ovu malu…“

Srce mi je bilo u petama, osjećala sam da mi se cijeli organizam pretvorio u golemog bijesnog ježa. Ovaj moj stav kao da ga je barem usporio u namjerama, imala sam osjećaj da je počeo izigravati kao da je cijelu scenu samo odglumio ne bi li nas zastrašio. Idiot, kompletni seksualni manijak sa smanjenim kvocijentom socijalne inteligencije. I ja sam s njim pričala? Davala mu hranu? Slušala njegove tlapnje o anđeoskim kartama? Bože, što sam glupa…

Telefon mi je bio na uhu. S druge mi se strane javio neki tip, a ja sam mu u mahu izgovorila prijetnja silovanjem, fizičkim napadom, hotel, poznata osoba. Tip je odgovorio da šalju interventnu jedinicu što prije. Vito me gledao kao da ne može vjerovati svojim očima što se događa. Ovo je bila rubna situacija u kojoj me mogao ili napasti ili pobjeći, ali on je odigrao treću ulogu, odlučio je odigrati na ludilo.

„Bože, kako si ti glupa, kako si ti glupa, kako si ti glupa!“ sada je počeo kompulzivno ponavljati i kretati se recepcijom s kraja na kraj udarajući se šakama po glavi. „Sve si sada upropastila…“

Dora je i dalje sjedila u šoku, stisnula je noge u koljenima i zabila glavu u njih.

„Znaš li ti da si sada sve upropastila?“ unosio mi se u lice, da bi se u sljedećem trenutku već krenuo udaljavati. „Sve, sve si upropastila…“

Nisam se željela upuštati ni u kakve razgovore. Ovo je bilo jako dugo čim prije, a reakcije nisam više mogla procjenjivati.

„Sada će se sve otkriti, sve“, opet mi se unosio u lice. „A sve je kriva ona mala kurvica tamo… Kako se samo uspjela vratiti? Kako se uspjela vratiti?! Od tamo se nitko ne uspijeva vratiti…“

Ne, nikako se nisam htjela uplesti u mrežu njegove priče. Ne, na meni je bilo da pričekam tih nekoliko minuta, taj čim prije, a to nije dolazilo nikako. Osjećala sam se da bih se doslovno mogla upišati u gaće, mislila sam da je to fraza, ali nije, ne kad vam je život u rukama nekoga tko bi mogao već u sljedećem djeliću sekunde postupiti tako da vas jednostavno zadavi.

„Stari Sale je istinu ponio sa sobom u grob, znaš to?“ opet mi se unosio. „Znao je on da je mala kurvica to zaslužila. U čemu je pogriješio? U tome što je uzeo pare! Re-pa, pa-re…“

Shvaćala sam. Da, naravno, što bi se drugo i moglo očekivati od profila starog Saleta ili Vita? Osjećaj za drugoga, empatija, suosjećanje, ljudska riječ, toplina, utjeha?

„Re-pa, pa-re“, sada je hodao po recepciji lijevo-desno, od zida do zida, i ponavljao: „Re-pa, pa-re…“

U stvari, on je bio psihotičan, samo to nitko nije znao ili htio tako nazvati. On je bio za bolnicu. Možda je glumio, možda nije. Možda je jednostavno poludio već ranije, od ove noćne smjene, ovoga hotela i priče staroga Saleta koji je živio sam kao zvijer i koji se na kraju ubio skupa sa svojom tajnom. A tajna je bila da tajne nije ni bilo: on je jednostavno dobio nešto novca od Marka i pomogao mu odnijeti tijelo pretučene i zadavljene Mirjane do auta. Jasno, to tada nitko nije mogao ni vidjeti, ni znati, ni imati ikakve sumnje jer je stari Sale dobio novac, a imao je, s druge strane, i dovoljno soli u glavi da se ne zamjera tipu kao što je Marko. Osim toga, jasno, ona je bila pokvarena kurvica, zar ne? Stari Sale nije istinu ponio u grob, nego ju je usadio Vitu. Poklonio mu je tajnu koju je ionako svima pričao, a nitko starom pijancu nije vjerovao. Pa stari pijanac želi samo na sebe skrenuti pažnju, zar ne?

„I sada će se sve doznati… A kad se dozna, zvijer će se probuditi i sve će nas kazniti, znaš“, sada mi se opet prijeteći unosio. „A to neće proći tek tako… doći će zvijer po tebe… to je užasan strah… užasan strah, kada mu vidiš lice…“

Vidjela sam samo plava rotirajuća svjetla i trenutačnu reakciju tipova koji su bacili Vita na pod. On se nije opirao, ali oni su mu svejedno vrlo grubo pritisnuli glavu o pod i izvili ruke na leđa.

„Nemojte tako, on je za bolnicu…“ osjetila sam strašnu muku od prizora.

„Gospođo, sve ćemo mi riješiti“, prekine me onaj u civilu. „Dolazi i hitna zbog vas…“

„On je za bolnicu“, opet sam ponavljala.

Tipovi nisu imali previše razumijevanja za moje pričanje. Vitu su odveli do interventnog vozila, a on se nije nimalo opirao.

Nakon dugog i mučnog uviđaja, nakon beskrajnih pitanja, nakon grozne Dorine šutnje, nakon što je primila bocu infuzije i nakon što je sve to skupa nakon nekoliko grozomornih sati završilo, osjećala sam da se počinjem opuštati. Zvala sam Dorine roditelje. Nadala sam se da neće pobaciti. Ona je i dalje sjedila u fotelji, ali je sada mami stavila glavu u krilo i gledala u jednu točku. Nikada, ni u kriminalno lošim krimi romanima ni u filmovima ne prikazuju kako izgleda nakon ovakvog događaja. To je uvijek jako jednostavno, eto, sutra smo opet svi na poslu, važno da je glava na ramenima. Dorina mi je mama zahvaljivala. Tata ju je zagrljenu vodio do auta. Jadna, bilo mi je strašno žao, ali nisam znala što da joj kažem. Ona me nije ni pogledala. Osjećala sam krivnju, ali nisam mogla znati kakva bi to trebala biti krivnja. Neka, ionako je sve to uskoro gotovo. Možda trebam vremenu prepustiti svoje.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.