Vražji prolaz | Milan Zagorac

20.

„Vidi!“ pokažem Dori velikog crnog škorpiona na zidu.

„Oh, ja ih imam doma“, kaže hladno i udari ga nogom svom snagom. „Nekad idu po zidu, nekad se zavuku ispod ormara.“

Škorpion je pao na tlo, a ona ga je, onakvog mrtvog, otkinutih nogu, još jednom zgazila.

„Uvijek ga ovako ubijem“, kaže. „Ne podnosim ih. Gade mi se. Kao i zmije.“

Nisam rekla ništa. Iako bih rekla, ali činilo mi se neumjesno, kao jadna životinja. Tko voli škorpione?

„Nešto si mi još htjela reći, ali nisi mi rekla“, sada opet započne Dora i pogleda me kao da sam na ispitivanju.

„Ne, nisam…“ pokušam se braniti.

„Jesi, jesi, mislila si kako sam glupa što ću imati dijete s njim i što se udajem. Zavidna si i jadna“, oštro me prekine.  „Misliš da sam bolja od tebe jer više volim. Ja volim više od svih, ja mogu voljeti i kada me se ne voli.“

„Ne, ne, nisam…“ branila sam se, ali sam se osjećala posve blokirano.

„Uopće me nije briga ako me on voli, ja njega volim i to će tako biti. Zauvijek!“ odlučno je govorila i gnječila ono jadno krepano škorpionsko tijelo. „I zato mogu podnijeti sve. Ja mogu podnijeti sve i podijeliti to s drugima. Ti je moraš osjetiti… Dođi…“

Njezin je pogled sada od onog inače naivnog postao napadački, agresivan, nije mi dopuštao mogućnost uzmaka. Osjećala sam se strašno tjeskobno u onoj prostoriji, kao da se cijela ispunjava tom nadimajućom Dorinom agresijom, koja odjednom postaje žena-ljudožderka. Uhvatio me golemi strah, posve iracionalan i sulud, ali prisutan u svakom dijelu moga tijela. Osjetila sam njezine ruke oko svojih bokova i kako me dodiruje po grudima. Odmah me privila uza sebe, osjetila sam njezin dah i poljubac od kojeg sam se istovremeno osjećala blaženo i pojedeno. Požderano. I tada sam se našla u njezinu tijelu, za koje više nisam znala je li Dorino ili Mirjanino. Bila sam sklupčana u fetalni položaj i osjećala sam se posve opušteno, slobodno od ikakvih misli. Gotovo da i nema opisa tog osjećaja, on je sve i ništa, osjećaj da jesi i nisi. Zatim sam ponovo izbačena u vanjski svijet, što me, s prvim udahom zraka, gotovo onesvijestilo od šoka.

Probudila sam se dok je izvana dopiralo ranoproljetno popodnevno svjetlo. Čula sam ptice i samu sebe sam uvjeravala kako je sve to bio samo san. Već mi se spavalo u busu na povratku kući, a kada sam legla, bila sam mrtva-umorna, zaspala sam gotovo trenutno. I eto, sada me ovaj san ponovo potaknuo na bujicu misli što je nisam mogla spriječiti.

Mirjana je bila trudna, pomislila sam. Ta me misao posve obuzela. Činilo mi se da sam se približila nekom ključu ove priče. A Ivanka ovaj detalj nije mogla ne znati. Sestra joj je. Kao što je znala i za pare koje joj šalje Marko u čijoj kući i živi, smeće pokvareno, pomislim.

* * *

„Ivanka, niste mi rekli istinu do kraja“, odmah sam nakon kraćeg uvoda krenula u napad. „Imate kontakte s Markom. I drugo, još važnije, Mirjana je bila trudna!“

„Ma tko ti je dozvolio da budeš tako bezobrazna, bezobraznice jedna“, krene Ivanka oštro. Bila je zajapurena. „Ti ćeš, balavice jedna, meni tako govoriti!“

„Ne, nego vi lažete i petljate! Kako možete od nekoga tražiti da vam pomogne, a ne želite reći istinu do kraja?! Ja ću za vas tražiti… istinu, a vi meni ne kažete ni to da vam Marko šalje pare sve te godine…“

„Ma marš iz moje kuće!“

„Ne tjeraj me, nisi mi još ništa rekla…“

„Ti to, kurvo jedna, po svom rukavu mjeriš!“

„Ja bih za tebe“, suzdržim se, ali pomislim stara kravo, „trebala riješiti problem jer ti nemaš muda riješiti ga, ha? Bolje je primati pare i biti stara ucviljena baba!“ bila sam bijesna.

„Ma, marš, pička ti ona materina pokvarena…“ žestila se Ivanka. „Zvat ću policiju! Bože moj, što sam zgriješila, luda žena me napada…“

„Aha, istina boli, jel’ da? Možeš spasiti svoju savjest, ali tako da netko drugi obavi posao, a ti ostaješ nevina…“ izderem se, ali ipak završim posve naglo i pomirljivo: „Ivanka, žao mi je, ovo ne možete tako riješiti. Nikada iz ovoga nećete izaći ovako…“

Pas je cijelo vrijeme stajao uz Ivanku i čas pogledavao prema meni, čas prema njoj. Šutjele smo neko vrijeme, ne znam, možda pet-deset minuta, možda i dvije, ne znam, a ja sam stajala cijelo vrijeme kao da sam na odlasku.

„Vi znate puno, samo ne povezujete sve kako treba“, sada je i Ivanka bila nešto smirenija. „I da me niste nikada više ovako napadali!“

„Iskreno, ne znam više što znam ili ne znam. Za mene je ovo nepotreban i posve glupi kaos…“ još sam bila spremna na sukob, iako sam popuštala.

„Ali vi ga možete riješiti jer imate bolji uvid u stvari“, Ivanka je sada bila također pomirljiva. „A Marko mi je poslao novac svega nekoliko puta. Kuća je ionako pripadala roditeljima. Bila je prepisana na roditelje, zar ne? Iskreno, uopće me nije briga ni gdje je Marko ni što sada radi“, kratko zastane pa nastavi: „Nikad više da mi niste rekli da živim na njegov račun! Možda vi imate više informacija o njemu nego ja…“

„A odakle bih ja imala ikakvih informacija?“ odmahivala sam glavom. „Pa ja za sve skupa ne znam više od nekoliko mjeseci.“

„Ne znam, probajte još malo prokopati, razmislite“, nastavi ona ignorirajući moje odgovore. „Ipak, jedna je stvar sigurna, ne osjećam se krivom zbog tog novca niti sam smatrala da za taj novac moram nešto posebno šutjeti. A kome bih ja išta mogla govoriti? Koga briga? I da me ne napadate više ovako…“ završi.

„Drugo, a bitnije, Mirjana je bila trudna, zar ne?“ sada krenem s drugim pitanjem. „S kime? Samo to, ne je li, jer znam da je… S kime je bila trudna?“

„Ne znam ja što si ti umišljaš, ali je, bila je noseća, nekoliko mjeseci“, odgovori Ivanka. „Nije mi rekla s kime, mislim da nije s Markom. Ali nije Mirjana bila neka koja je švrljala, znate, nije ona bila neka flundra…“

„Ivanka, jasno mi je, uopće je ne osuđujem, ali to je bio vjerojatno i razlog ovih groznih stvari…“ stanem odgovarati, ali me ona opet prekine.

„Zajedno smo išle obaviti to“, jasno mi odgovori. „Mislim, mogla je ona reći i da je dijete Markovo, kako bi on to znao?“

„Čujte, hm“, sada stanem malo zamuckivati, „vidio bi, dijete ne bi sličilo njemu, sumnjao bi…“

„Ne, ona nije htjela ni čuti za tako nešto, htjela je da se to obavi, bilo je to tada, nije nitko postavljao nikakva glupa pitanja. Ona je rekla da će on sve saznati, da on sve to osjeti. Nije mi rekla kako…“

„Ne znam vam reći, ovo su teška pitanja…“

„Bilo joj je jako loše nakon svega, činilo mi se da je cijelo to ljeto bila kao u nekom ludilu, ne znam kako da to kažem, nije bila sva svoja“, nastavi Ivanka. „Tog ljeta nije išla ama baš nigdje, nije išla na kupanje, nije željela ništa. Sva je počela propadati. Mislim da je bila jako nesretna, no i dalje ne znam o kome se radilo, tko je bio taj drugi muškarac za kojim je patila, znate kako je to bilo strašno, bilo je ružno za gledati. Mislim da je čak i Marko znao za tu trudnoću, ali pravio se da ne zna ništa. Ona je bila u velikom strahu. Da nije nestala, ne znam, mislim da bi sama digla ruku na sebe…“

Ivanka je govorila tim pomalo starinskim, seoskim riječima, ali je u njezinom iskazu bilo neke iskrenosti. Da, istina, to je motiv da nekoga jednostavno ubijete, to je motiv muškarcu da ubije svoju ženu, to je motiv za zlostavljanje, a koje je kod tako uvrijeđenog i moćnog čovjeka još višestruko pojačano. Sada sam razumjela, po prvi put, pravi smisao sadizma i odnosa koji na seksualnoj sferi reflektiraju odnose moći, odnose zlostavljača i zlostavljanog, odnose podređenosti i nadređenosti, sve ono što sam možda teorijski razumijevala, ali stvarno nisam shvaćala. Sada mi je ono Lidijino ponekad neuvijeno pričanje o razvratnim političarima i moćnicima postajalo posve stvarno. Koža mi se ježila od toga.

„Znate, taj je Marko bio jako moćan čovjek“, nastavljala je Ivanka. „Bio je s mnogo žena. Nije on to čak previše ni skrivao, one su se rado s njime prešetavale i išle pod ruku. Ali ovo on nije želio podnijeti, da ga jedna takva… bijednica tako ponizi“, završi Ivanka.

Da, imala je pravo, imala je pravo, ali još mi nije bilo jasno zašto se jednostavno od nje nije razveo i ostavio je, zašto je morao imati jednu uplašenu, poniženu jadnicu kraj sebe koju je na kraju, nakon svega, stajao glave? Opet sam pogledom zahvaćala one slike na ormaru s kojih me gledala vesela crno-bijela i kolor Mirjana, valjda iz veselih dana

„Još vam jednom kažem, taj je čovjek samo zlo. On je samo zlo. On kada zlostavlja… dobiva hranu. Niste vi to nikada doživjeli, ali ja sam znala da moja Mima stalno propada, a ona je to prihvaćala jer je spašavala nas. Nema od toga sreće. Nema sreće od toga da svojom patnjom spašavaš druge. Time samo hraniš zlo. Vi ga možete zaustaviti. Samo vi“, završi Ivanka.

„Ne, ne razumijem…“ bila sam opet malo iznenađena. „Ne razumijem kako bih ja njega mogla zaustaviti…“

„Jer ste vi shvatili ono što nitko drugi nije htio shvaćati. Jer ste povezali skoro sve, a morate povezati i ono što je ostalo… Gdje je Mima i kako je to napravio?“

„Stavljate na mene obavezu koju ne znam mogu li ispuniti…“

„Ništa što ti se stavlja kao obaveza nije veće od tebe“, sada mi ona odgovori nekom pučkom mudrošću.

„Ne znam…“

„Vidite, vi ste dobra žena. Zaboravite ono što sam vam rekla, bila sam jako ljuta na vas. Zašto ste me onako napali? Zato što ste to shvaćali srcem, uspjeli ste pohvatati konce… A novce mi je poslao samo par puta…“

„I zato osjećate grižnju savjesti…“

„Pa… da… ali ne onoliku koliko mislite. Osjećam, ali ne toliko puno. Ubio mi je sestru i ostao je nekažnjen. Koliko bi mi trebao platiti da bismo izravnali račune?“

„Ne, ne, ne krivim vas, ali to mi je bitno jer onda on nije nestao, nego je jednostavno promijenio zemlju, mjesto boravka, bilo što…“

„Jasno, samo je dobio prekomandu. Na još bolje mjesto. Još vam jednom kažem, nije on bio to za što se predstavljao. Šta mislite, zašto je moja cijela familija bila ovisna o njemu? I još tko zna koliko takvih kao mi?“

„Da, ali svejedno, ubio je, pa to je trebalo biti vidljivo i onda…“

„Dajte, pa zar vi mislite da je on to učinio samo jednom? On je to mogao i gotovo. I cijeli je sistem našao načina da se stvari nikada ne saznaju. A znate u čemu je moja krivnja? Krivnja moje familije? U tome što nam je u jednom trenutku, nakratko, za cijenu naše sestre, dozvolio da budemo kao svi normalni ljudi…“ zastane i uzdahne. „Iako znam da nisam kriva ni za što, ipak se sestra ne daje za kuću… ni malo mira…“

Koja odvratna priča, pomislim. Ovo je za mene bilo jako prosvjetljujuće i istovremeno jako opterećujuće iskustvo.

„Žao mi je“, kažem joj iskreno. „Jako me zaboljela ova priča. Iskreno mi je žao. Napravit ću ono što mogu…“

„To i očekujem od vas“, završi Ivanka.

Pas je stavio glavu u moje krilo i dozvolio da ga mazim.