Vražji prolaz | Milan Zagorac

17.

„Možeš zamisliti, skoro trideset godina ta žena živi u psihozi zbog toga što ne zna gdje joj je sestra“, pričala sam Lidiji. „Ima psa, mislim da se nije nikada udavala, ne znam uopće od čega živi.“

„Pa valjda je dobila neku penziju“, odgovori Lidija lakonski. „Znaš da svaka šuša dobije neku penzijicu. To samo nećemo imati ti i ja.“

Lidija je uvijek bila spremna na ove političke opaske. Iako je zapravo živjela ekonomski sređeno, za razliku od mene, ona je bila ta koja je uvijek na sve gledala crno. Znam da je bila upućenija od mene u te političke i društvene razmirice, a isto tako znam da je bila uvijek pomalo pesimistična.

„Znaš što, baš me briga… Bit će što bude. Možda nam čak i daju neku penzijicu nakon šezdeset godina rada“, skrenem na ironiju. „Palo mi je na pamet da nikako ne znam od čega bi mogla živjeti ta Ivanka, kao ni to kako sve te silne godine ona šuti i ne podiže nikakvu galamu…“

„Imaš na to pitanje dva moguća odgovora“, započne Lidija. „Ili je preslaba pa se ne želi uvlačiti u bitke koje ne može dobiti, a koje je mogu posve uništiti, ili onaj drugi, jednako tako moguć odgovor, da zna da je sve toliko izopačeno i korumpirano da ne želi ni pokušavati jer će u startu biti izbačena iz igre. Prethodno pitanje“, srkala je šlag eiscaffea na slamčicu, „od čega živi? Pa penzijica od 1800 kuna je dovoljna, a ona je sigurno ima, plus nešto malo iz Njemačke, znaš da tamo imaju pravo na penzije stečene za nekoliko godina rada. Kada zbrojiš dva i dva, dovoljno za sitno životarenje. Iskreno, mislim da je riječ o oba odgovora: taj je Marko dio neke obavještajne priče, nasilnik, voli da mu je žena lutkica, a kada malo izgubi živce, onda je nalema… Tko zna je li već ranije imao takvih afera ili mu je ovo prva? Možda je to radije radio s nekim udanim drugaricama, one su ionako šutjele, a njihovi pijani, nesposobni i pokorni muževi nisu smjeli ni zinuti. Jednu ti stvar moram reći, a meni nije jasno, Franka, da ti nakon toliko godina iskustva ne znaš da je moć najjači afrodizijak. Tim frajerima jednostavno kita stoji cijelo vrijeme uspravno i samo čekaju da koga dobro izjebu…“

„Dobro, dobro, dobro, Lidija, jasno mi je…“

„Ne, nije tebi ništa jasno. Jesi blesača… On je predator, ona je lovina, i to vrijedna lovina, kći klasnog, političkog i društvenog neprijatelja, i još uz to lijepa. Ona je zlatokosa, djeva bajna u kuli bjelokosnoj. Samo u ovoj priči nema nikoga da zatuče smrada.“

Imala je pravo. Toliko godina rada na knjigama, a toliko malo priča koje sam uspjela prevesti u praktične i stvarne odnose. Mislim da sam jednostavno glupa. Neinteligentna. Neinventivna. Slabo razumijem odnose i ne mogu predviđati buduće reakcije. Bože, pa to znaju čak psi i mačke! Samo jedan mali primjer: kada sam prije deset godina razmišljala, odnosno on je razmišljao da ode u inozemstvo jer je bilo jasno da ovdje ništa ne uspijeva, nisam željela ni čuti. Danas isto ne želim ići, ali odluka o tome da se ne ide u svojoj je biti strašna pogreška jer ovdje zaista ništa ne uspijeva već desetljećima. Isto tako, nisam povezivala ni ove odnose: muškarac-zlostavljač i žena-žrtva. Za mene su stvari bile jasne: ako me zlostavlja, odem. Ne ostajem. Ne čekam. Nema tu nikakvog magnetizma koji ja nisam mogla razumjeti. Ili možda ima? Možda bih jednostavno nastavila dalje biti zlostavljana, zatvorivši se u svoju, kako kaže ona, kulu bjelokosnu. Ne znam, jednostavno, nekada mislim da sam priglupa, barem za ove banalne ljudske stvari kao što su odnosi moći, politike, muškaraca i žena, podčinjenosti-nadređenosti…

Ponekad sam sasvim iskreno pomislila da je Lidija nečija ljubavnica. Nekog moćnog, jakog, važnog. Zato je prepuna mržnje prema moći i zlostavljanju. Zato tako puno zna o njihovoj seksualnoj aktivnosti. Na zlostavljanje i osjećaj podređenosti i pokornosti odgovara tako da se želi uspeti na ljestvici moći barem za jednu stepenicu. Jer je ipak inteligentnija od prosječne ljubavnice kojoj je dovoljno kupovanje u shopping mallu, mali stan i apanaža. Lidiji ne treba apanaža. Ali ona ne dobiva ljubav i to mi je jasno. No, o tome nikada ne govori. Interesantno je da, iako smo bliske prijateljice, ta bliskost najednom nestaje s ovom temom koja se i ne otvara. Može se razgovarati o drugima, o meni, o bilo kome, ali ne i o njoj. U trideset i pet godina života ona nikada nije imala vanjsku vidljivu vezu s muškarcem. Možda je lezbijka? Ne vjerujem da bi se danas toga sramila. Štoviše, mogla bi to koristiti i za vlastitu politiku. Osim toga, valjda bih primijetila. Nevjerojatno je da nekoga nakon toliko vremena druženja i poznavanja zapravo toliko malo poznajem. Ili sam ja, ponavljam, jednostavno priglupa za ove odnose. Ne znam ni sama.

„… on je tip kojemu je ona bila podložna jer je zapravo branila svoje, a on je zahtijevao njezinu stopostotnu odanost“, pričala je dalje dok sam ja upadala u svoj misaoni vrtlog. „Slušaš li ti mene?“

„Da, da… malo sam se zamislila o tome što si mi rekla o predatoru…“

„Dakle, on je tip koji je od nje zahtijevao odanost, ali ono… odanost odanost… Tolike je godine ona uspijevala izdržati jer je na neki način pomagala roditeljima i brinula za svoje, da bi odjednom došlo do premora i do krize… Ona je vjerojatno htjela pobjeći od njega, ali nije imala gdje, a njegova je osveta jako gadna…“

„Znači, i ti misliš da ju je ubio?“

„Da, kratko i jasno, da. A kako, to ne znam. Gdje je tijelo? Pitaj boga ili stare policijske doušnike! Iako bih ti preporučila da sada staneš, zatvoriš priču i prestanemo se baviti tim pizdarijama kojih je sigurno bilo mnogo, koš i još, koliko god želiš… Nego, kako je tebi tamo? Gledaj, mogla bih te za koji mjesec, ako imaš sreće i strpljenja, progurati za neko pomoćno radno mjesto…“

„Mislim da sam malo umorna i preopterećena od noćne smjene. Ne možeš ni zamisliti koliko te to umori. Nisam na to pomislila kada sam počela raditi. Djelovalo je kao zajebancija…“

„Čuj, budi malo strpljiva, ako ovdje upadneš, upiši studij knjižničarstva, ideš samo naprijed. Ja sam ti tu…“

„Nego“, prekinem je, „ti stvarno misliš da je to bilo sve tako… Kako to da on nikada nije nastradao?“

„Vidi, sada shvati. I nakon toga ne pričamo više o tome. Tip je bio moćan, što znači da je bio jako visokopozicioniran u hijerarhiji. I danas je, kao i prije trideset godina, isto. On nije neki sitni igrač, nego jako moćan igrač povezan s udbašima, povezan s kosovcima, povezan sa svima. Usrao je stvar jer ju je ubio, ali imali su dovoljno mogućnosti da ga zaštite, pa su to i napravili. Sigurno su mu pomogli oko zataškavanja, skrivanja i tako dalje, ali ne vjerujem da su sudjelovali u skrivanju tijela. Prije bih rekla da je bila riječ o okretanju glave. On je bio dobar vođa i organizator, bolje rečeno manipulator. Još je važnije da je bio dio sive strukture upravljanja cijelim tim sistemom, ali imao je očito malo prijeku narav što se tiče žena. Ipak, to mu se oprašta jer je dobar drug, shvaćaš li sada? Valjda ti je jasno da je tako…“

„Ne, zapravo ne…“

„Franka, ili si glupa ili ti nedostaje dio inteligencije za spletkarsko-pokvarenjačke zakulisne igre, što mi se čini vjerojatnije! Nitko o tome ne postavlja pitanja jer nema o čemu postavljati pitanja: svjedoka nema, tragova nema, spoznaja nema, istraga je pokazala da je žena nestala ili pobjegla… Rodbina je ili mrtva ili je to ona tvoja luda baba Ivanka. I koga tu, iskreno, više boli kurac za sve to skupa? Koga, reci mi? I sada mi obećaj da ćeš sve to zaboraviti i da se ova priča više neće otvarati jer te se ni na jedan način zapravo ne tiče… A uskoro ideš i iz tog hotela, ja ću to srediti.“

Vidjela sam da je ova priča o Mirjani sve više iritira, iako ni sama nisam mogla vjerovati da je jedna toliko stara priča još uvijek živa. Ipak, iz iskustva sam znala da su priče žive dok su živi njihovi svjedoci. Za njih priča nikad ne zastarijeva, koliko god godina od onda prošlo. No, Lidija je u pravu, ta priča zapravo nije moja, ja se oko nje ne bih smjela ni truditi i mislim da je najbolje poslušati njezin savjet.

I dok su i Lidija i sestra bile ti stupovi razuma i jednostavnih racionalnih rješenja, meni se činilo da ponovo tonem u stanje nekog hipnotičkog transa u kojem stvari povezujem na posve drugačiji način. Na primjer, cijela ta priča s Mirjanom bila je posve ispremrežena s mojim snovima i sve, ama baš sve se činilo da me još dublje uvlači u taj labirint odnosa koji postaju svakim novim otkrićem još dodatno zakomplicirani. Da, možda je sestra zaista bila u pravu kada je rekla da noćna smjena nije za mene. I možda je Lidija zaista u pravu kada kaže da jednostavno pustim tu priču. Međutim, mislim da je ovdje stvar posve obrnuta: priča ne pušta mene. Bez obzira na sve racionalne pretpostavke, u toj je priči i dalje nešto, ne znam kako bih to rekla, okultno, opskurno, nešto što me ove zime gotovo posve izbacilo iz ravnoteže svakodnevice i što me prisililo na brzi tečaj, kako se to danas kaže, osobne transformacije. Ili je to možda bio razvod braka pa se sve ovo pojavilo kao pomalo zakašnjela reakcija na strašni stres? Ne znam. Ponekad mi se čini da sam posve izvan kontrole, dok u drugom trenutku sve izgleda baš onako kako bi trebalo izgledati. Na primjer, zašto se onoga trenutka kada smo se te kišne srijede Lidija i ja rastale na Korzu, iza ugla, kada sam krenula prema autobusnoj stanici, pojavio Anđelo?

„Oho, opet se nismo neko vrijeme vidjeli…“ krene on srdačno. „Nešto nismo dobre volje?“

„Anđelo, evo, ovo je za tebe“, ponudim mu dvadeset kuna. „Uzmi…“ „Ne, ne, draga moja, gledaj, stani“, zaustavi me tako da rukom napravi znak stop. „Mreže postaju previše guste. Nisi se posve opustila i dopuštaš ovom stanju stvari da te ovlada…“

„Kojem stanju stvari?“

„Ovom kojem ti ne pripadaš“, odgovori i ispravi se: „Kojem više ne pripadaš.“

„Kako to misliš?“

„Gledaj, onoga trena kada si se predala vođenju svojeg duhovnog bratstva i jastva, tada više nema povratka na sitni, mali, jadni ego. Nema više povratka na ono što je bilo. Sve odluke donosiš sama, zar ne? I nema krive odluke. Ima samo opcija želiš li ostati ili želiš ići dalje…“

„Anđelo, mislim da te baš ne razumijem“, pokušam ga prekinuti.

„Ne, ne, stani, stoj…“ ponovo me zaustavi. „Vidi, čim si jednom otvorila mogućnost da dobiješ, kako bih to rekao, uvide s one strane, više ne možeš nastaviti sa životom ne vodeći računa o posljedicama koje to ostavlja na drugim nivoima. Dakle, ako netko od tebe traži pomoć, pa makar to bilo s one strane, ne možeš, znajući za to, gurnuti stvar pod tepih jer se nikoga ne tiče s ove strane… Ti si u složenijim odnosima, to ima veće posljedice za tvoju karmu. Znaš ono, dharma, karma…“

„Zbunjuješ me…“ prekinem ga. „Sada bih stvarno morala krenuti…“

„Idi, idi, ali ne možeš od takvih stvari više pobjeći, nema više kule u koju bi se zatvorila jer ćeš je kad-tad morati sama razrušiti. Nema kukuljice i skrivanja…“ vikao je za mnom.

Vjerujem da je ljudima bilo zabavno laprdanje jednog klošara. Meni nije. Ni najmanje. Anđelo je bio znak da stvari očito moram čitati u nekom drugom kodu. Koji ja nisam poznavala. I dokaz da je došlo vrijeme za promjenu posla. Barem za neki posao u normalnim smjenama. Barem bez noćne.