Vražji prolaz | Milan Zagorac

12.

Naravno, bilo mi je jasno da noćni rad nosi svoje probleme. Ali nisam znala koje. Isto tako, znala sam da hotel ima svoja pravila i, još važnije, nepisana pravila. Da, i ne manje važno, hotel ima svoje tajne. Mračne tajne, svakakve tajne. Kao i u svim hotelima, barem je jedna soba obilježena kao ukleta. Pa iako se ovdje, barem dok sam ja tu, nije dogodila, osim incidenta s mišem, nijedna ukleta stvar, ipak sam znala da ta soba 616 ima tu ulogu. Ona je soba za koju znate da nešto nije u redu, da je nešto u njoj prokleto, ali to nije ono nešto kao na filmovima, gdje stvari lete kroz prozor, pojavljuju se hodajući sakati leševi i aveti koje zlokobno bdiju nad vama dok ste vi u prividnoj sigurnosti vaše osvijetljene recepcije. Ma kakvi. Ovo je nešto posve drugačije, nešto što vas pomalo obuzima i što korak po korak nagriza svaku sigurnost koju ste eventualno i imali u sebe. Ja je nisam imala ne znam koliko ni prije ni sada: ja sam razvedena, zbunjena, izgubljena, pomalo sluđena i svakako ne osoba od punog povjerenja. Onako, blaga luđakinja, reaktivna depresivka, borderline bez dijagnoze. Ja osjetim takve stvari. Ili takve stvari osjete mene? Ne znam, život je nešto kao san, s čudnim pravilima i uzrocima kojima ne znam pravi izvor niti ih razumijem. Osjećam, ali ne uspijevam tumačiti. Možda sam baš zato kvaziluđakinja… Ma, nema veze.

„Rekla sam ti, rekla sam ti…“ ponavljala mi je sestra. „Nije to za tebe. Nisi trebala na sebe primati takvu ulogu. Pa jesu li tebi svi kod kuće? Noćna smjena? Ha! Nevjerojatno!“

„Ok, pusti sada to…“ prekidala sam je.

„Ne, nije pusti sada to, ovo su stvari gdje ću te za koju godinu imati na svojoj grbači kao invalida. A onda ću te radije imati kao normalnu nego kao invalida… Uostalom, koji te kurac tjera da lutaš sama noću po hotelu?“

„Nisam bila sama, svake večeri odem u kuhinju…“

„Da, i ulaziš u frižider… Pa jesi li ti…“

„Ok, dosta o tome“, prekinem je. „Sada sam dobro, uglavnom sam dobro, uglavnom mi nije ništa i posao mi je običan… bez veze…“

„Izvlači se, samo se izvlači“, sada mi je popovala dok je opet pripremala gulaš s njokima.

„Možemo mi sada malo bez te diskusije?“ prekinula sam je grublje. Bila je dosadnjikava s tim propovijedima.

Zato i nisam često odlazila sestri niti sam je često zvala k sebi. Uglavnom bismo uvijek jeli jedno te isto jelo. Uglavnom bi mi držala prodike. Uglavnom sam ja bila luda, a ona stabilna i normalna. Lakše sam se snalazila sama sa sobom.

„Vidi, mislim da ti nije lako ovih dana“, zaskočila me Dora nekoliko dana kasnije. „Imam osjećaj da nisi ona stara…“

„Znam“, odgovorim joj pomalo rezignirano, „sve mi je jasno. Malo sam… ono… pukla.“

„Gledaj, možda bi ipak mogla nekako doći u dnevne smjene. Sve je isto… Mislim da Henrik neće imati ništa protiv da se onu dvojicu ispedalira u noćnu… Pazi, to možda uspije srediti već za mjesec dana, ne bih ti htjela ništa obećavati…“

„Dora, zašto se trudiš?“ prekinem je.

„Žao mi te je… Sviđaš mi se, ne bih htjela da prođeš samo tako kroz ovaj hotel… Ovdje nema nikoga… Nešto je sasvim drugo kada znam da ću te vidjeti ujutro, osjećam se bolje… Ne znam kako bih ti to rekla, znam da je malo čudno, ali s tobom mi je ugodno.“

Pogladim je po kosi. Jako čudan osjećaj. Bojim se da tonem sve više.

„By the way, u sobi 616 ti je preklani bilo samoubojstvo. Neki Talijan“, sada priču skrene Dora na nešto konkretnije. „Henrik je morao prepoznati tijelo, bilo je jako gadno, tip si je u kadi presjekao žile i umro. Najgore je bilo jadnim sobaricama…“

„Ma daj? Henrik mi nije govorio o tome“, prestala sam je gladiti po kosi. „Čudno…“

„Ne čudno nego totalno odvratno. Mislim, vidjela sam mrtvog djeda, ali ovo je, znaš, nešto gadnije… Puno gadnije. Tip je, navodno, bio neki narkić, psihić, nešto takvo…“

„Jadan… I kako je to dalje bilo?“

„Nemam pojma, sve je izvedeno tako da nitko osim Henrika i sobarica nije ništa vidio, dolazili su policajci u civilu, nešto su ispitivali i sve je završilo u jednom danu… Ništa. Kao da se nije dogodilo ama baš ništa“, završi Dora.

„Baš u 616?“ upitam je.

„Ma da, zato je možda i više nego inače ta soba obilježena kao ukleta. Imaš neke stalne goste koji ne žele biti ni blizu te sobe. Ne bi je uzeli ni da im je zadnje što moraju učiniti u životu… Meni ta soba ne znači ništa. Bez veze. Bila sam par puta u njoj i nisam osjećala ništa“, stane i odjednom me upita: „Hoćeš da se vidimo izvan hotela jedan dan?“

Bila sam zbunjenija nego prije.

„Da, da, naravno, zašto ne…“ odgovorila sam iako nisam bila sigurna jesam li spremna na takvo nešto.

Znala sam za neka vrlo intimna žensko-ženska prijateljstva. Ja ih na taj način nisam imala niti sam ih planirala imati, niti sam osjećala da sam spremna za nešto takvo. Nisam se osjećala spremna ni za kakva prijateljstva, nisam se osjećala spremna čak niti razmišljati o tome. Nisam bila tome sklona. Ipak, Dora mi je bila draga. Vrlo draga. Kao da je htjela biti uz mene. Nekako, unatoč svemu, nisam osjećala da je to neka vrsta takve ljubavi, ovo je više bila neka privrženost. Nešto kao potpora. Nešto kao međusobna potpora dviju žena koje su se našle zarobljene u, ne znam kako, ali sličnoj situaciji. Iako ne vidim nikakvu sličnost. Možda je samo riječ o mjestu na kojem se nalazimo.

Dorina je veza s Robijem bila dugotrajna, još sa studija, ali očito bez veze. Velika strast s njezine strane; velika i nepotrebna ljubomora s njegove. Tolika ljubomora da je lamatao od veze do druge, cijelo je vrijeme držeći u nekom limbu. Ona ga je time sve više željela pričvrstiti uz sebe, ali što ga je ona više pokušavala pridobiti, to je on više lutao. Ona je na taj način bila u stalnom stresu i stalnoj agoniji, kao da je osuđena na dugu i mučnu bolest, a ne ljubav. Barem ne ljubav na kakvu sam ja navikla. Sada bih se pitala neka druga pitanja, ali meni se barem činilo da toga kod mene i njega nije bilo. Mi smo bili drugačiji par. Na primjer, Dora je uredno odlazila drugim muškarcima. Nije bila promiskuitetna u nekom doslovnom smislu riječi, ali nije ju trebalo previše nagovarati. Bila je zgodna, koketna i imala ono nešto čime je jasno davala do znanja što treba. Muškarci to prepoznaju i cijene, ali ih boli jedna stvar što će biti poslije i kako će se ona osjećati. Znam za barem dvojicu ovoga ljeta, znam za odlaske nakon smjene u sobe, uvijek stranci, uvijek na jedan seks. Dobro, barem jednu noć seksa. Nisam znala koliko je mogla ni imala potrebu, no ostajala je do ranoga jutra. Znam da ih nije voljela, ali očito je voljela taj seks s njima; valjda se osjećala bolje od sranja u kojem se nalazila cijelo vrijeme. Nije govorila o tim avanturicama, ali mi ih je spomenula, usput, kao nešto tek tako. Kao, zna da je ja neću kriviti. Ona se ne želi osjećati krivom, osjeća se tako da joj treba baš nešto takvo, a svaki put se nakon toga osjeća gore nego prije. I da, još gore od svega, ona je samo sumnjala u Robijeve avanturice s kolegicama, ali nije znala ništa. Odnosno, ja sam mislila tako, pravila se da ne zna ništa, bila je gotovo uvjerena da nema ničega, iako je bilo očito na kilometar. Tip je bio ženskar i vucibatina. To sam znala jer sam ga vidjela više puta, dolazio je redovito kod neke male studentice-kurvice, što li je već, u susjednoj zgradi, ali tko sam ja da se petljam u takve stvari? Stavila me u strašnu dvojbu: reći joj ili ne reći to što znam? Ukoliko se upetljam, možda spasim nekoga od njih? Ukoliko se ne upetljam, možda im dam prostora da sami shvate? A možda me upetljavaju u jednu glupu i pokvarenu igru s kojom ja nemam nikakve veze? Nikad ne znaš na koje sve čudne ljude možeš naletjeti putem, na njihovu bizarnu erotiku utemeljenu na međusobnom nametanju osjećaja krivnje i stalne patnje. Možda su jednostavno savršeni par? Na kraju sam ipak mislila da ću se podalje držati od Dore i njezine priče. To jednostavno nije moj život niti imam ikakvu potrebu za takvim čime. Na kraju, ne da mi se čak ni družiti s njom izvan posla. Zacijelo bi priča, bilo koja, na kraju povela k tome da bih izbrbljala i ono što ne treba.