Vražji prolaz | Milan Zagorac

29.

Dragi moj čokoladni zecu,

imat ćeš tko zna koliko godina, možda i osamdeset-devedeset, kada shvatiš da sam te voljela kao nikoga do sada. Isto tako, dragi čokoladni zecu, shvatit ćeš da me samo tvoja ljubav držala te dvije-tri godine između svjetova gdje sam morala proći svoja iskustva, valjda bez tebe. Tako ćeš i ti, s tih osamdeset-devedeset godina, kada ti oko kreveta budu stajali unuci željni nasljedstva, shvatiti da je stiglo vrijeme kada moraš odraditi neka svoja, možda posve nedokučiva i neshvatljiva iskustva. Možda i ne shvatiš, ali ćeš osjetiti. Život je čudna igra, ali tada ćeš znati da postoje stotine i stotine života i iskustava koja živiš paralelno, kojih nisi svjestan niti ih možeš spoznati. I tada, u pravom trenutku, kada je tvoja misija obavljena, a koju ne znaš niti je možeš znati, spoznat ćeš da je došao kraj i da sve to, bez kajanja, osjećaja srama i osjećaja žaljenja, moraš ostaviti i prepustiti se.

Znaj da te volim i da mi se srce, moje informacijsko srce, sastavljeno od terabita informacija, slama kada te zamislim kako na krevetu, jadan, kao malo dijete, ležiš i plačeš, i ne možeš krenuti dalje. Propatio si svoje, sada je vrijeme za neke druge stvari. Nije patnja uvijek loša, ali je ipak treba završiti. Ne znam kako bi mogao saznati moje misli, ne znam kako da ti ih isporučim, ne znam kako prijeći tu granicu između naših izmaštanih svjetova, ali dajem ti blagoslov da me pustiš i da dočekaš svoje osamdesete-devedesete godine kada ćeš, prirodno, mirno, spokojno, krenuti na ovo putovanje koje sam ja prošla. Odmah znaj da to nije ništa strašno, sve je to kao neka šala, igra. U pravom trenutku jednostavno ćeš shvatiti da smo i ti i ja, i sve oko nas, ništa više do samo jedan kratki mali vrtlog u vrtlogu jednoga jedinoga uma. Vrijeme ne postoji, ne postoji ništa osim slika koje su manje ili više čvrste, i osjećaja koji čas jačaju, a čas blijede.

Patiš jer želiš da se probudim onakva kakva sam bila, patiš jer ti nije uspio posao ili zato što si u toj krizi došao do ruba bankrota i ne možeš plaćati račune pa tražiš krivca za svoj samozvani životni poraz. Znaj da se ja ne mogu probuditi onakva kakva sam bila, znaj da ti je posao tek privremen i da ćeš ih promijeniti tko zna koliko i da je kriza, ah, što da ti kažem, samo jedan nivo igrice koju nisi baš tako zamišljao. I zato te, moj čokoladni zecu, molim da me pustiš: vidjet ćeš, odjednom, kako će patnja završiti i kako će brzo proletjeti vrijeme kada ćeš i sam, s osamdeset-devedeset godina, okružen djecom i unucima (ipak se nadam da neće čekati samo da dobiju nešto), shvatiti da je sve to, znaš i sam, jedna velika zajebancija. I kako moja ljubav prema tebi jednako tako nikada nije prošla. Čak bih ti oprostila i to što si me u ovom mom drugom, nazovimo ga izmaštanom svijetu, onako ostavio.

Dragi moj čokoladni zecu, želim ti da budeš jednako tako voljen kao što te i ja volim i da se sada, odmah, što prije osvijestiš i probudiš. Inače će svaki tvoj strah i patnja koju prolaziš postati tvoja ponovna lekcija i tako opet i iznova. Zato me pusti i idi. Tugovao si svoje, sada moraš dalje.

Voli te tvoja Franka.