Vražji prolaz | Milan Zagorac

24.

Iako je to bila svakako dobrodošla promjena, ipak sam bila malo zbunjena svime. Kao da se cijeli jedan mali svemir mojeg života ponovo počeo raspadati na milijarde dijelova e da bi ga zamijenio neki novi, koji opet nisam poznavala. Nisam bila posebno tužna zbog odlaska iz hotela, više sam bila uzbuđena zbog svega, sve je nekako sjedalo na mjesta gdje je trebalo i tih mi je desetak dana pa natječaj, pa razgovor za taj posao tehničarke u sveučilišnoj knjižnici, sve mi je to proletjelo kao u nekom ubrzanom filmu koji se izmjenjuje s povratkom u noćne smjene i svakodnevicu hotela, a za koji sam imala osjećaj da sve manje marim, jer sam se jednostavno osjećala kao u nekom drugom filmu. Kao da sam se spasila, izliječila samu sebe, izvukla. Sve se činilo tako jednostavno jasno, a ipak istovremeno zbunjujuće, da nisam nikako uspijevala shvatiti ni samu sebe: jesam li ja sve to sanjala ili je to zaista bilo iza mene? Ipak, sve je to bilo iza mene. Sve te drame rastanaka, drame hotela, te slutnje i strahovi nečije tuđe strašne priče, a koja, budimo iskreni, nema stvarne veze sa mnom. Jer, na kraju krajeva, što ja mogu učiniti za tu Mirjanu? Mogu li ja spriječiti njezino ubojstvo, mogu li ja razotkriti njezinog ubojicu, mogu li ja išta napraviti da se izvrši neka imaginarna pravda, kada se ona stvarna nije mogla provesti? Samoj sebi sam rekla da se ovaj dosje u mojoj glavi mora zatvoriti i da ću, čim se samo odmorim od svega, otići na jedno lijepo putovanje, ne znam još gdje, ali svakako hoću, samo da se odmaknem od svega, očistim misli i dokučim samu sebe. Znam, istina je, ovo je bilo društvo u kojem je jedna takva stvar mogla proći nekažnjeno. Možda nije to samo stvar ovoga društva, možda je stvar svih društava. Ipak, neka te dvojbe pomete onostrana pravda, ovdje je na meni da se spasim jer ne mogu nositi takve terete a da ne uništim samu sebe. Na kraju krajeva, to je neodgovorno prema samoj sebi. Ovako sam se spasila. Možda je glupo, možda je preko veze, možda je posao posve ispod svakog očekivanja, ali sam negdje sistematizirana i mogu funkcionirati.

„Vidi, vidi, znači… mijenjamo konjicu?“ poviče za mnom Anđelo. „Nisi me dugo vidjela?“

„Hej, Anđelo, odakle ti to znaš?“ odgovorim mu.

Stajao je pored nekog raspadajućeg Renaulta 4. Auto je bio pun nekih kutija i gajbi s povrćem s tržnice koje se bacalo, a koje je on odnosio tko zna gdje.

„Znaš da ja sve doznam. Dobro je to, dobro. Znači da se stvari ubrzavaju“, sada mi dobaci. „Jesi li sve riješila s bivšima?“

„Još ne“, stanem do njega. „Nego, reci mi, nešto se jako važno događa sa zvijezdama da se meni otvorila takva prilika…“

„Da samo znaš, uskoro će biti još luđih stvari, samo ne mogu o tome govoriti. Pazi da te ne zarobe mreže jer su sve gušće, a ti si gotovo spoznala stvar.“

Nisam ga baš najbolje razumjela.

„Vidim da me ne pratiš, tvoja je transformacija gotovo potpuno završena. Još malo i sve će biti na svome mjestu. Samo s ovima bivšima sve riješi na najbolji način.“

„Aha“, odgovorim, iako još nisam posve shvaćala. „To mi je riješila prijateljica, mislim da me spasila, bila sam jako umorna od ovoga hotela…“

„Znaš onu staru o Isusu i čovjeku koji se žalio na svoj križ?“ sada me on prekine.

„Ne“, odmahnem. „Mislim da tu nisam čula.“

„Ide čovjek kod Isusa i kaže mu da mu je križ pretežak. Dobro, reče Isus, u ovoj su dvorani križevi pa ti slobodno izaberi jedan. Koji uzmeš, tvoj je. I tako čovjek krene birati lakši križ pa gleda, traži, bira i nakon puno nećkanja i dvojbi dođe do Isusa i kaže da bi uzeo baš ovaj križ. A Isus reče dobro, neka je tako. Ali znaj da si opet izabrao isti križ…“

„Dobra je“, odgovorim. Voljela sam njegove poluzen-polukatoličke sentence.

„Nisi me razumjela, ali nema veze. Brzo ćeš skužiti, sve se odvija prema planu, ne brini. Ti si na dobrom putu i bit ćeš spašena. Samo ne smiješ dopustiti da mreže postanu prečvrste.“

Auto mu je zaudarao na prljavštinu, trulo povrće i neko strojno ulje. Bila je to krntija kakvu se rijetko kada moglo vidjeti, ali uz njega mi je odgovarao baš takav automobil.

„Anđelo, treba li koja kuna?“ upitam ga.

„Ne, ne treba još ništa, kad bude trebalo, reći ću“, odgovori i brzo me ponudi kolačem. „Ovaj je tek od jučer, vidi, uzmi ovaj upakirani…“

„Hvala, ne bih“, odgovorim s vidljivim gađenjem na licu.

„Znam, znam, sve je to kod vas ljudi tako, sve nešto bez veze, ali ne ljuti se Anđelo… Hajde, da te pozdravim, vidimo se“, i dohvati me za nadlakticu.

„Ovo je samo da te blagoslovim. Ovo moraš činiti i ti, blagosloviti ljude, to je jedini način da se izvučeš…“

„Vidimo se…“ i nestanem u gradu.

Bez obzira na sve, s novim sam proljećem ponovo počela osjećati neku novu energiju, neko novo dobro, kao da su sve blokade i strahovi iznova, po tko zna koji put, počeli netragom nestajati. Konačno, Anđelo je imao pravo, trebala sam i njima u hotelu reći da je gotovo i da se uskoro pakiram na drugo mjesto. Valjda bolje. Tako se činilo, barem iz perspektive koju sam imala. Mogla sam konačno početi organizirati život, od onih svakodnevnih planova do onih dugoročnih, mogla sam konačno zbrojiti dva i dva i kako dalje, konačno, možda sam se mogla ponovo zaljubiti, možda i udati, ne znam, mogla sam svašta. Ovo je zaista djelovalo kao spasenje; svakako sam morala naći neki način da zahvalim Lidiji na gesti zbog koje ću se nakon toliko vremena osjećati konačno slobodnom. Neka, naći ću način, nije mi to sada presudno, važno da se stvari počnu odvijati po planu.