Vražji prolaz | Milan Zagorac
23.
Dok lijeno odmaram tih ranoproljetnih dana na svom kratkom bolovanju, opet se prisjećam onog našeg putovanja u Zagreb na tu prezentaciju knjige, ali sve mi se čini da je bilo više tih putovanja i da su mi se u sjećanjima sva ona pomiješala i da konkretno tog dana nismo u Zagreb išli zbog te knjige nego zbog nečega drugoga, a što opet možda i nije ne znam koliko važno. Ne znam zašto, ali to me putovanje istovremeno uznemiruje i opušta, čini mi se da je to valjda bio posljednji lijepi dan koji sam provela s njime i svakako nešto što mi se duboko uvuklo u sjećanje. Taj osjećaj proljetne kiše, oblaka i svjetlosti koji se izmjenjuju pri zalasku, grada i prirode koji prolaze mimo, i neki čudan osjećaj izdvojenosti, kao da je riječ o snu, možda su upečatljiviji nego ijedan razlog zbog kojeg smo bili u Zagrebu toga dana.
Istina, dugo, možda već godinu dana, a možda i duže, nisam se osjećala toliko tetošeno, paženo i maženo kao ta dva tjedna. Sestra je dolazila svakodnevno, Dora je bila nekoliko puta, a Lidija je zvala, dolazila i donosila hranu, sokove i voće barem četiri puta tjedno, tako da nisam bila gotovo uopće sama, a što mi je, za živo čudo, bilo posve ugodno iskustvo. Možda i zbog tableta. Vjerojatno zbog tableta. Terapeut mi je prepisao neke biljne antidepresive, kaže posve bezopasan proizvod, osim što se ne smijem previše izlagati suncu. Dvije tablete ujutro, dvije navečer, efekte ću početi osjećati otprilike nakon mjesec dana uzimanja. Kaže da je ovo jednostavno pregaranje zbog noćnog posla i stresa. Nije mi preporučio uzimanje anksiolitika, kaže, nije to to, mogu nakon nekog vremena čak i pogoršati stanje. Na kraju uzimam te tablete, sestra mi ih je donijela toliko da ih mogu koristiti najmanje mjesec-dva.
Pametan je čovjek taj moj terapeut, onako malo smiješan, izgledao je poput nekog mladolikijeg profesora Baltazara, odnosno kao što i zamišljamo psihijatre, s rijetkom dugom kosom na zaliscima i gotovo posve ćelavim tjemenom, mudrim okruglim naočalicama i intelektualnom bradicom; ima i lijepi srebrni džepni sat na stolu, onaj kojem se vidi mehanizam, tko zna, možda nasljedstvo ili tek osjećaj za stil, nije ni bitno, možda tek neka jeftina replika kupljena na e-bayu. Nije mi se na početku sviđalo s njime razgovarati, pitanja su bila oštra, osjećala sam se kao na ispitu na faksu kod zahtjevnog i napornog profesora. Kasnije sam počela shvaćati da i nije toliko loš, ali jako dugo opet nisam došla u njegovu ordinaciju, sve do sada. Kaže da sam, zapravo, jako dobro podnijela sve te dosadašnje napore i stresove, ali da organizam očito traži nakratko predah i da je nužna promjena. Rekao mi je da napravim i krvne pretrage, da se vidi nedostaje li mi željezo ili imam problema s hormonima.
„By the way, imam napokon i dobre vijesti za tebe“, negdje zadnjih dana mi je odmah s vrata rekla Lidija. „Ona je baba napokon odlučila otići u penziju, za desetak će dana biti raspisan natječaj. Naravno, ti se javljaš na njega, jel’ jasno?“
„Hm, da…“ zamuckivala sam. „A što… a koliko će se ljudi javiti na taj natječaj…“
„Dosta, ja sam iza tebe, ovo će biti riješeno“, bila je oštra i odlučna. „Uopće me ne zanima koliko će se ljudi javiti i tko će se javiti. Ti upadaš, ali se moraš javiti na natječaj. Jel’ jasno?“
„Jasno“, odgovorim i zastanem. „Malo me čini tjeskobnom… ovako… preko veze…“
„Ne seri i slušaj što ti pričam“, ona me odlučno prekine. „Ovo nije vrijeme za zajebanciju ni vrijeme za tvoje ekshibicije. Najebat ćeš, mala, jel’ ti jasno? Znači, radiš što ti kažem. A u slobodno vrijeme radi što hoćeš, piši, prevodi, radi noćnu, glumi sveticu, budi istražitelj mrtvih duša, ne zanima me, samo slušaj što sam ti rekla.“
„Ok, samo će me…“ htjela sam reći drugi poprijeko gledati.
„Što će drugi? Franka, što će drugi?“ sada me ona prijekorno upita. „Drugi neće ništa jer mi ne mogu ništa! Jel’ može tvoj naivni um shvatiti kako stoje stvari?“
Otprilike da, htjela sam joj odgovoriti. Lidija je bila dovoljno mudra da bude nečija ljubavnica; i još mudrija da to nitko ni na koji način ne zna i ne vidi. Ni po čemu, ni u čemu. Njezino je napredovanje vezano uz struku, dodatno obrazovanje i pamet. Nije glupa, ali zna svoje mjesto. Za razliku od mene. Ja nisam glupa, ali nisam ni pametna na taj način. Ja se snalazim od pojave do pojave. Ako mene nosi neka bujica života, ona je u čamcu pa je barem manje mokra i promrzla.
„Znači, ovo mogu shvatiti kao da?“ I nastavi: „Da ponovim, javljaš se, uskoro te zovemo na razgovor i postaješ tehničarka. Nema veze što je ispod tvoje stručne spreme, uskoro ćeš upisati dodatni studij, to je malo davež, ali prolaziš i to i idemo dalje. Je li jasno?“
„Ok“, shvatim da mi nema druge nego se uhvatiti na virtualni čamac. „Idemo danas malo na zrak… Idemo u šetnju…“
„Može, pod uvjetom da te počastim pizzom“, odgovori mi spremno. „Može onaj restorančić, kako se zove… kod kazališta…“
„Ne znam, ne mogu se sjetiti, ali mislim da znam na koji misliš… Idemo radije do Kostrene, lijep je dan…“
„E, da, i nemoj još ništa govoriti. Neka ovi na poslu misle da ostaješ, a kada se natječaj raspiše i kada pošalješ molbu i kada te primimo, odmah ih se riješi“, brzo mi izda nove upute. „A sada idemo u šetnju… Koliko ti treba da se spremiš?“
„A što misliš, pa cijelo se vrijeme spremam“, odgovorim joj nekako otresito. „Još desetak minuta…“
„Aha, sad se još i ljuti na mene“, smijala se. „Grize ruku koja je hrani…“
„U svakoj šali, malo… šale“, odgovorim. „Sorry, jako me veseli sve to, samo još nisam stvari posložila u glavi. Stvarno sam mislila da ludim…“
„Ma nemoj“, opet odgovori kroz smijeh. „Hajde više, požuri, past će mrak pa ćemo morati samo na pizzu…“
„Može i tako, nemam ništa protiv…“
Sadržaj
1. poglavlje2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje
20. poglavlje
21. poglavlje
22. poglavlje
23. poglavlje
24. poglavlje
25. poglavlje
26. poglavlje
27. poglavlje
28. poglavlje
29. poglavlje
30. poglavlje
Impresum