Vražji prolaz | Milan Zagorac

16.

Ivanku Bistrić sam jako lako pronašla. Stanovala je na Gornjem Zametu, točno na adresi na kojoj su stanovali Mirjana i Marko te 1982. godine. Nisam joj se telefonski najavila, pretpostavila sam da bi me odmah odbila i zato sam jednostavno došla taksijem.

Kuća je bila na glavnoj ulici, tipična nezanimljiva katnica iz sedamdesetih, s odvojenim stubištem za kat. Te su gastarbajterske kuće uvijek bile građene u ovim, tada manje interesantnim zonama, na nekim nedefiniranim ili poludefiniranim česticama, i uvijek su imale najmanje dva ili tri stana: za roditelje i za svako dijete po još jedan. Pretpostavljam da je Ivanka bila ta koja se, očito, nije udavala i koja je trebala ostati s roditeljima, dok je Mirjana, prva i udana, i zacijelo perspektivnija u ovome odnosu obiteljske moći, dobila stan na katu. Također je do kuće, a odmah uz prizemlje, bila i garaža. Iako sam cijeli život provela u ovome gradu, ove su mi zone obiteljskih kuća u naseljima koja su rasla kancerogenom progresijom ostajale pomalo nepoznate i nepriznate: moja je Rijeka bila ona stara Rijeka definirana neboderima u Čandekovoj, Turnićem, Kozalom, Korzom, zatim Trsatom, Krimejom, Pećinama i Vežicom, dok su mi sva ta Viškova, Gornji Zameti, Rešetari, Rubeši, Kosi, Saršoni, bog te pitaj koja sve naselja, ostajala kao neka posve nezanimljiva i nikad integrirana masa anonimnih bespuća predgrađa. Jednom sam čak taksistu dala 250 kuna samo da me provoza po svim tim naseljima; i nakon što smo se dobra dva sata vozikali od Kukuljanova do Matulja preko Viškova i Kastva, kroz sve te posve nezanimljive naseobine (on mi je gotovo profesionalnim žarom tumačio gdje je dobra konoba i gdje je dobar autoelektričar koji radi na crno), shvatila sam kako je Rijeka zapravo tužan grad. Ružan, zapušten, neplanski, kaotičan. Posve drugačiji nego što sam ga ja ranije doživljavala, a što je očito ostalo samo dio mojeg sjećanja. Grad sjećanja. Ima jedna mala intimna knjiga pokojnog talijanskog pisca, inače Riječanina, Paola Santarcangelija, Židova konvertiranog na katoličanstvo, autora posredne svjetske slave kojeg sada po prvi put uistinu razumijem. Luka obezglavljenog orla. Ja bih rekla Luka obezdušenog grada. Tko zna što bi on sada pomislio stojeći u ovakvom naselju. Mislim da ne bi ni shvaćao da je u svom rodnom gradu.

Jasno, Ivanka je imala i psa. Bilo je gotovo nemoguće izbjeći lajanje čak i prije nego što sam pozvonila. Lijepi žuti retriver došao je do ograde i počeo mahati repom. Kao i svaki pas uostalom. Dala sam mu ruku da je onjuši, a onda je postao još razdraganiji.

„To je pravi čuvar kuće“, izleti na vrata žena u kućnoj haljini. „Barem zbog lajanja znate da je netko sigurno pred vratima.“

„Dobar dan, mogu li razgovarati s gospođom Ivankom…“

„Da, a tko ste vi?“ sada me malo osorno upita. Malo sam ostala iznenađena ovim pitanjem, iako je posve jasno da me ona nije očekivala, kao i to da nije bilo uobičajeno reći ja sam ta i ta i došla sam zbog vaše sestre. Imam neka pitanja, znate, radim u hotelu i pojavljuju mi se čudni znakovi koje ne mogu protumačiti pa nekako naslućujem da sam na tragu ubojice vaše sestre.

„Ja sam Franka, prevoditeljica sam i urednica. Radim na knjizi o misterijima nestalih osoba u posljednjih nekoliko desetljeća. Oprostite što vam se nisam ranije javila, živim u blizini…“ ovo je bila posve na brzinu sklepana laž i priča gotovo bez ikakvog pokrića. Ipak, djelovala sam iskreno. Iskreno smušeno.

„I kako bih vam ja mogla pomoći?“ upita žena na vratima. Bila je i dalje dosta rezervirana i osorna.

Pas je prestao mahati i pogledavao je čas prema ženi, čas prema meni. Kao da traži dopuštenje za mahanje repom.

„Jeste li vi gospođa Ivanka?“ odgovorim protupitanjem.

„Da, a ja vas pitam što vi stvarno želite?“

„Oprostite mi, smušena sam… Radim u hotelu u kojem je svojevremeno bila vaša sestra… i odakle sumnjam da je izašla…“ ne dovršim riječi živa. „Imam problem s tim događajem. Znam da će vam djelovati užasno, ali ja tjednima, mjesecima, ne živim normalno zbog toga, iako nemam nikakve veze s time…“

„Uđite… Beni, pusti ženu na miru“, sad me napokon pozove. Valjda se iskrenost isplati.

Pas je opet veselo mahao repom i pokazivao mi put do dnevnog boravka.

„Sjedite, želite li čaj ili kavu?“ upita me Ivanka.

„Kavu… puno vam hvala…“

Pas je došao glavom do mojega krila i stavio je u položaj kojim je zahtijevao maženje. Nije smrdio, štoviše, lijepo je mirisao.

Soba je bila uredna, ne sterilna, ali uredna, uređena ukusom kakav se očekuje od predgrađa: regal, trosjed, dvije fotelje, sve u smeđim tonovima, tepih perzijskoga tipa, tapete s apstraktnim smeđe-žutim rombovima, nekoliko goblena, bračna retuširana slika njezinih roditelja, dvije manje retuširane slike sestara-djevojčica valjda iz pedesetih, raspelo, okrugla keramička boca za rakiju na kojoj je pisalo Bog i Hrvati, reprodukcija Dolaska Hrvata na more, televizor na regalu, na njemu tabletić, u regalu sitnice s putovanja, tanjuri s natpisima Chicago i Niagara Falls. Malo knjiga, nisam vidjela točno naslove, iako mi se učinilo da ima Žene koje trče s vukovima kao jedino novije izdanje uz trideset godina staru kolekciju Marije Jurić Zagorke te uz dvadesetak-tridesetak knjiga, mahom Janka Matka i Augusta Šenoe.

Okamenjene kasne sedamdesete ili rane osamdesete.

Ovo sam već primjećivala u stanovima ljudi kojima se dogodila neka tragedija: ostajali bi okamenjeni u nekoj vrsti kapelice posvećene svojim bližnjima. Uvijek sam se pitala zašto je nužna ta vremenska kapsula. Nekako sada shvaćam da nakon tako velike boli izlazak iz nje više nije lako moguć.

„Smeđi ili bijeli šećer?“ upita me Ivanka.

„Smeđi, ako je moguće…“ prenula me u ovim razmišljanjima.

Ispred mene je bila kava iz filtera u velikoj šalici, baš na njemački način, i posudica za šećer. Pas je i nadalje sjedio u položaju za maženje.

„Franka, rekli ste…“ kaže Ivanka.

„Da, da, Franka…“

„Pa… sada kada ste bili iskreni, recite sve ispočetka“, započne Ivanka.

„Baš sam glupa, oprostite, i neuviđavna. Ako vam smetam, odmah ću otići.“

„Ne, ne, sada kada ste tu, počnite. Rekli ste da ste urednica i prevoditeljica.“

„Jesam i to. I radim u hotelu. Iako ne znam kako te dvije stvari imaju veze, ipak sam već u više navrata dobivala… ne znam kako bih to rekla… senzacije za koje mislim da potječu od vaše sestre.“

„Vi znate da je moja sestra mrtva?“ sada me upita bez okolišanja.

„Da… iako se vodi kao nestala…“

„Vi, dakle, znate da je Mirjana mrtva?“ inzistirala je Ivanka.

„Da.“

„Onda mi probajte reći gdje je tijelo.“

Nisam razumjela ovo. Ona mene pita gdje je tijelo, a ja nju želim pitati što se uopće dogodilo.

„Mislim da vam na to ne znam odgovoriti. Možda u hotelu?“

„Nije. U hotelu nije. Ne znate koliko sam se nadala, kada se hotel prije nekoliko godina preuređivao, da će biti nađeno tijelo. Ipak, nije nađeno. Znači da nije u hotelu. Ipak, vi mi ne možete dati odgovor, iako ste blizu. Sada vi pitajte.“

„Mene zanima kakva je bila Mirjana.“

„Draga, voljela sam je više i od roditelja. Kada je nestala, a nestala je 10. listopada 1982., to znate, kao da mi je netko iščupao dio tijela. Ne znam poznajete li taj osjećaj, ali kao da vam netko nasjedne na prsa i ne možete ni disati ni pomaknuti se. Odsjekle su mi se noge u koljenima. Kada je nestala, to nam nitko nije rekao. Ja samo znam da sam je tada posljednji put vidjela. Ni jedan jedini put kasnije. Ona je živjela na katu. Kao, otišli su na put. Toliki mjeseci pa mi se nijednom nije javila. Onaj čovjek“, sada je zastala ne želeći izgovoriti njegovo ime, „njezin muž je govorio da je dobro, da je vesela, da su bili u kupovini, da su sada u Njemačkoj, sada u Italiji… Ona se nije javila ni jedan jedini jedincati put. Jadna moja Mimica…“

„Želim vam reći da sam slučajno, radeći u tom hotelu, doznala za ovaj slučaj. Na početku mi se činilo da je to tek neka glupa gradska legenda, priča za novozaposlene u hotelu, ali kasnije sam shvatila da je priča s vremenom dobila cijeli niz interpretacija, ali da je njezina bit, a to je Mirjanin nestanak, ipak istinita.“ Malo sam zastala. „Kakav je bio odnos između Mirjane i Marka, ako vas to mogu pitati…“

„Možete, kako ne. On je bio puno stariji od nje, naočit, dobro odjeven, dobro je mirisao, bolje je govorio njemački od Nijemaca. Vozio je skupa kola, dolazio je u Njemačku kod poslovnih partnera. A mi, što smo bili mi? Sirotinja tu, sirotinja tamo. Samo nas nitko nije gledao poprijeko jer je tata bio ustaša. Tata nije čak ni bio ustaša iz uvjerenja. Neke stvari morate znati o nama: niste bili ustaša ili partizan zato što ste duboko vjerovali u nešto, nego zato što ste jednostavno bili na tom i tom mjestu u to i to vrijeme. Tata je pobjegao iz ustaša, zarobili ga partizani, pa ga ponovo zarobile ustaše, ali ovaj put kao partizana. To je sad bez veze, ali to je križ koji stalno nosite. Nakon toga je ‘48. završio na Golom. Ipak, shvatili su da je za Tita pa su ga rehabilitirali. Ali opet na papiru. U stvarnom životu je za sve poslove bio ustaša i IB-ovac. Tako je životario kopajući podrume i bunare. Mima je imala dvadeset, ja osamnaest kad smo išle za Njemačku. Preko zavoda i rođaka kod kojih smo živjele. Ništa naročito, radile smo kao radnice u tvornicama. Tata je došao godinu kasnije i radio na baušteli. Kada je upoznala tog čovjeka, nama se činilo da je napokon svemu tome došao kraj, da ćemo živjeti bez tog križa. On je bio ugledan partijac, naš Hrvat, ali partijac i partizan. Dobar i cijenjen inženjer, stalno u inozemstvu. Mima je bila lijepa, jako lijepa“, sada mi počne gurati slike.

„Stvarno, baš je bila lijepa… I vi ste bili lijepi“, malo sam joj podilazila, iako je istina bila na Mirjaninoj strani.

„Tako ne… Ona je bila ljepša. On je bio stariji od nje više od dvadeset godina, bio je skoro kao naš otac, ali je bio fin. Tata je bio grubog lica, ali nježan, bezopasan. Ovaj je bio jako moćan čovjek. Nikada nije dobro kada tako moćni ljudi dođu blizu nas malih, običnih, kako to danas kažu. Ne znam je li ga Mima voljela. Možda čak i je. Ali znam da je to napravila da spasi nas. On je nju volio, ali previše i okrutno. Znam da je dobila pokoju šamarčinu. A što je najgore, znam po sebi, mi nismo nikakve flundre. Nikoga mi nismo izazivale. Mi smo znale da to ne smijemo jer smo u još goroj situaciji. Razumijete zašto sam vam ovo prije ispričala: da lakše shvatite kako nam je bilo. Mi smo se svi osjećali kao progonjeni. Tako razvijete instinkte.“

„Je li vam ona kada javljala o tim njihovim razmiricama? Iskreno, ja ne bih tako mogla živjeti ni dana.“

„Je, povremeno, ali ne stalno. Malo više sam vidjela kada smo se doselili svi u ovu kuću, to je bilo 1978. Tada je on meni našao posao tajnice u gradskom stambenom, a Mimi nije radila. Tata i mama su bili još neko vrijeme u Njemačkoj, 1982. su se i oni vratili. On je tati riješio mirovinu, a još je nešto dobivao i iz Njemačke. Dovoljno.“

„Zašto je on toliko želio Mirjanu?“ sada ubacim posve spontano ovo pitanje. „Pa očito je mogao imati cijeli harem…“

„Zato što je volio lijepe, mlade, plave žene dječjeg izgleda koje ovise o njemu. Volio ih je držati zastrašene, u kavezu, uplašene, zarobljene… eto zašto… jer je bio đubre. Ja se osjećam krivom zbog nesreće koja nas je snašla. Danas znam da naš put nije smio biti ovakav. Ali sada je gotovo. Ipak, pitat će se i njega jednoga dana što je učinio. Nije na meni, to je na dragome bogu. Vjerujete li vi u boga?“

„Da“, odgovorim kao iz topa. Iskreno, ja nisam bila vjernica koja ide u crkvu, to je bila moja osobna vjera.

„Onda znate o čemu pričam. Kada je Mirjana nestala, znali smo da je sve to bilo pogrešno. Tata više nije ni izlazio iz sobe, a mama je stalno naricala. Uskoro su“, počne plakati, „jedno za drugim otišli…“

Pas je sada otišao do Ivanke. Kao da je bio posebno senzibiliziran za njezine promjene raspoloženja i osjećaja.

„Ima još jedna stvar“, htjela sam sada prekinuti ovu neugodnu atmosferu koju sam sama stvorila, „a to je ona afera koju je imao Marko…“

„Gledajte, Franka, jel’ da?“ prekine me ponavljajući mi ime. „To su bila cijelo vrijeme čudna posla i mutna posla. Nikada nisam saznala što je onaj čovjek točno radio, kako je radio, čime se bavio. Bio je inženjer, govorio je jezike, bio je stalno u inozemstvu. Njemu su nabacili krivnju od 10 milijuna…“ zastane i kratko se nasmije. „Dođe mi da se nasmijem. Njemu je taj novac valjda bio tjedna zarada. Njemu 10 milijuna… Bože, pa to je stvarno netko krajnje glup pokušao na taj način. On je bio moćniji od sto takvih aparatčika koji su ga pokušali izbaciti iz igre. Franka, shvatite, on je bio i ostao moćan čovjek. Ovo je priča veća od običnih priča, a tako je banalna i glupa. I na kraju nitko nije sretan. Ne znam gdje je danas niti me zanima. Otišao je još ‘83., nijednom se nije javio, nitko ne zna ništa o njemu. Navodno je u Švicarskoj. Moju je malu Mirjanu ubio jer ju je ubio, jer mu je tako došlo… jer je gad…“

„Živite u ovome stanu?“ htjela sam je potaknuti da mi ispriča je li išta našla u gornjem stanu. „Jeste li gornji možda iznajmili…“

„Ne, ne, ma kakvi. Nisam bila gore takoreći ni deset puta u ovih dvadeset i sedam godina. Znam što me želite pitati. Nema gore ničega zanimljivoga. On ju je ubio u hotelu,   nekako iznio van i negdje bacio… Jadna Mima…“ opet počne jadikovati. „Da je barem mogu pokopati…“

„Jeste li ikada probali potaknuti da se priča ispriča ponovo, da se pokrene istraga…“

„Dušo, ma kakva istraga? Pa nije istrage bilo ni onda, kakva istraga danas. Ono malo po novinama bilo je smiješno. Zatim su ovi iz Arene htjeli ponovo pokrenuti priču, ali više nikada nije bilo ni retka. Tog čovjeka više nema, barem za nas, nitko ne zna ni gdje je ni što je s njime, al’ znate da je devedesetih morao biti opet uvaljan u sve i sva… Znate da su svima trebali takvi ljudi. Sada ih zovu lobisti. Kakva svinjarija…“

„Jeste li ikada čuli barem neku priču, neki trač, bilo što…“ sada sam već postajala malo nervozna zbog činjenice da se nisam pomakla ni milimetra. Nisam doznala ništa što već ranije nisam znala, osim par detalja o tati ustaši, IB-ovcu i Mimi koja je bila dobra, krasna i mila.

„Ne!“ rezolutno odgovori Ivanka. „Nikada ništa osim da je ona nestala negdje u Njemačkoj, promijenila identitet i štatiga ja znam koje sve gluposti. Našla bi ona načina da mi se javi. I da je on danas u Švicarskoj ugledan lobist, naravno s drugim imenom.“

„Gospođo Ivanka, hvala vam na razgovoru“, bila sam već pomalo nestrpljiva zbog neuspjeha za neuspjehom u ovoj svojoj istrazi. „Ako nešto doznam, svakako ću vam se javiti.“

Pas je već krenuo prema vratima.

„Franka, svakako… svakako, samo mi se javite telefonom. Nikada ne znate tko je na vratima. Vi mi se činite mladom i neiskvarenom. Valjda niste jedna od onih koje provociraju?“ nekako me poprijeko pogleda.

„Ne, ne, nisam“, blago se nasmiješim. „Bez brige, ja sam stvarno nitko i ništa, samo me zanima ova priča. Želim doznati kraj.“

„I čuvajte se. Ovo je vražja priča. Ništa nije onako kako se čini. I dobro je da ste nitko i ništa, nemojte se žaliti na to…“

Žena me pozdravila, a pas ponovo otpratio do vrata iz dvorišta.