Vražji prolaz | Milan Zagorac
21.
Sada se događa nešto iznenađujuće. Prilazi odrasli mužjak višestruko veći od ženke.
Na televiziji je bila emisija o kraljevskim kobrama.
Mužjak najprije mirisom pokušava utvrditi je li ženka pogodna za parenje. Međutim, događa se nešto nevjerojatno.
Emisija je istovremeno i privlačna i odvratna. Ipak su kraljevske kobre odvratne zmijurine. Mužjak najprije jezikom paluca oko ženke i čini se kao da se želi pariti. Međutim, osjeća da ženka nosi jaja drugog mužjaka pa se polako uvije oko nje i odjednom je snažnim ugrizom uhvati za vrat.
Iako je djelomično imuna na otrov, on ga instinktivno u nju ubrizgava.
To ženku ne ubija pa je on nastavlja daviti. Kako ni od toga ne umire, on tada, baš onako gmazovski, počne strahovito brzo rotirati njezino tijelo kako bi je što brže usmrtio.
I tada se događa ono najčudnije od svega, nastavlja glas na televiziji.
Mužjak je, nakon što ju je ubio, počinje proždirati.
Kraljevske su kobre ipak zmijožderi i kanibali.
Mužjak je guta i guta, ali ona je ipak predugačka za njega. Napokon, odustaje i povraća je.
Ostavlja je strvinarima. Ovo je okrutan svijet kraljevskih kobri, zaključuje pripovjedač.
Ubijena ženka kraljevske kobre, očiju koje su već posivjele i s nekoliko kapi krvi na ustima, ostaje u šumi. On odlazi u šumu.
Ponekad gledam ovakve emisije i tupo pijem onu noćnu kavu prije odlaska na posao. To je neka vrsta rutine, zapravo svakodnevno ponavljanje radnje kojom si pomažem nadvladati osjećaje koji se u meni roje, misli koje me opsjedaju i ovo stanje limba u kojem sam se počela daviti. Sve ovo, taj noćni rad, ta strašna tragedija s tom Mirjanom koju zapravo i ne poznajem, ti čudni ljudi oko mene, a opet s druge strane monotoni i beznadno prazni događaji, glupe knjige koje čitam i osjećaj posvemašnjeg stanja hipnoze u kojem se nalazim, sve to postaje toliko težak teret da ga mogu nadvladati samo tako da dnevno ponavljam jedne te iste stvari, da se uvučem u svakodnevicu, stvorim naviku i tada taj hipnotički san postaje podnošljiviji, jednostavno postaje takav da mogu dočekati sljedeći dan, a nakon njega opet onaj sljedeći, ali bez ikakvih planova i ideja za budućnost, jer tada bi se poremetila ta ionako nestabilna i klimava ravnoteža koju sam s mukom izgradila. Moj je život kao u nekoj vrsti sna u kojem svjesno radite neke stvari, ali onda uskoro otkrivate da neke stvari činite samo zato da bi se opet otvorile neke druge stvari i da, u svojoj biti, ne kontrolirate ništa, a da je najsigurnija ova kukuljica svakodnevice sa svojim ritualima kojima se na neki način odagna osjećaj nemoći. Želje su ostale negdje iza granice onoga što već pomalo nazivam prošlim životom. Nemam želja, ništa mi se ne da. Cijelu potragu za Mirjaninim ubojicom i motivima u stvari ja nisam ni vodila, ja sam postala samo dio toga programa, a sama ne činim ništa ili gotovo ništa kako bih se riješila ovog posve nepotrebnog opterećenja. Kao da sam se predala snovima i znakovima koji su postali sve samo ne simpatični i ugodni motivi razbibrige i relaksacije.
Tako je djelovala i ova emisija: umjesto svakodnevne relaksacije, ja gledam emisiju o zmiji koja ubija drugu zmiju, o mužjaku koji ubija ženku tako da je najprije truje, zatim davi, da bi je napokon odlučio pojesti. Nije me uznemirila ni ova emisija ni neka pomisao na neki glupi noćni posao. Dapače, kavu sam popila s velikim zadovoljstvom, a na posao sam otišla jednako kao što sam otišla i dan ranije i dan prije toga. Ipak, svaka je ovakva stvar postajala još jedan komadić u priči koja je, iako nije moja, postajala moja i u kojoj je postojalo strahovito mnogo različitih kockica koje su se međusobno nadopunjavale. Na filmovima su uvijek prikazivali neke kompulzivne manijake, vrlo slične samim zločincima koje slijede, a koji prate ritam zločina tako da po zidovima imaju ispisane poruke, zalijepljene fotografije, na sve strane razbacane hrpe dokumenata i mapa, žive kao u svinjcu i nemarni su prema svemu osim prema predmetu svoje kompulzivne potrage. Tako je i kod mene, samo se ne vidi izvana, sve su te hrpe dokumenata, poruke, fotografije i vizije u mojem umu, prilijepljene na stijenke glave, i reagiraju na svaki okidač koji dodatno slaže ovaj grozomorni puzzle. To je kao san u snu pa još jedan san u snu, kao igra s babuškama, u onoj većoj je manja i nikada nema kraja toj spirali poveznica koje čine jedno jedino veliko stablo. Zašto baš ja toliko radim na toj Mirjani? Koja je moja veza sa svime time? Zašto se od svega na svijetu, od onih lijepih, posve neopterećujućih stvari, baš ja bavim nečim tako mračnim, opskurnim, jezivim, kao što je nestanak i vjerojatno ubojstvo Mirjane Sandalić? Nisam si postavljala ovo pitanje jako često, no kao da je autopilot mojega uma stalno vodio u smjeru te potrage za nekom istinom koju ionako nitko nije želio znati i koja je posve jasno trebala ostati neotkrivena jer njezino razotkrivanje ne služi ničemu. Ili se i u tome varam?
Te je večeri sve izgledalo kao što je i trebalo izgledati: Dora mi je predala smjenu, ispričala nekoliko stvari o svojoj trudnoći i o tome kako je sretna. Zatim je sjela na svoj skuterić Scarabeo što ga je dobila za neki rođendan i nestala. Pojela sam večeru, popila još jednu kavu i opet sam ostala sama na recepciji sa smanjenom rasvjetom; čekala sam još dva ili tri moguća gosta, porješavala dio svakovečernje papirologije i nadala se da ću naći nešto zanimljivo za gledanje ili za čitanje. Jedna od velikih mana noćnoga rada je gledanje u monitore, a to strašno umara oči pa sam zato vrlo često kapala umjetne suze. Drugi je nedostatak što u gledanju i prelistavanju svega i svačega završite na svemu i svačemu, pa sam tako jedne večeri naletjela na post mortem fotografije. Sjećam se, kao dijete sam jednom naletjela na bakin albumčić na kojem je pisalo Memento mori. Nikada mi ga nije pokazivala; samo bi ga uvijek gurnula sa strane i rekla da mi to ne treba. Kada sam bila malo starija, u tinejdžerskoj dobi, kopala sam po svemu, bake više uskoro nije ni bilo pa sam opet naletjela na taj albumčić i imala sam što vidjeti: prabake, pradjedove, djecu, puno male djece, neke dječake i djevojčice, uvijek uredno počešljane i obučene, kako leže na krevetu, kako su spokojni, kao da su napokon pronašli svoj mir s igračkom u ruci. Tek bi se tu i tamo, ponekome od njih, moglo vidjeti da te oči nisu zatvorene kao u snu, nego su preklopljene, a da od ispod gleda ono šuplje, mrtvo oko koje je fotograf ponekad znao uredno retuširati. Bilo je tu nekih dvadesetak-tridesetak slika i kako sam tada taj album uze la, tako sam ga i posve uznemirena vratila. I mislim da ga nakon svega nisam više nikada ni vidjela. Memento mori. Tako su se zvale i neke stranice na internetu, neki luđaci, zatim neki koji se bave povijesnom fotografijom, a onda sam otvorila pravu zbirku groteski, od stajaćih portreta pokojnika do onih gdje su pokazani u akcijskim pozama, kao neki američki vatrogasac, na primjer, zatim skupni portreti cijele obitelji koja drži zagrljenu malu pokojnu sestru ili tugujućih roditelja koji se grle sa svojom pokojnom kćeri u ranim dvadesetima. Zbirka užasa, nešto za što sam mislila da i ne postoji; sada sam opet otvorila i ostala opet jednako zgranuta količinom morbidnosti i groteske.
Te sam se večeri bavila normalnijim temama, popustima u dućanima za higijenu i kozmetiku, zbrajala nagradne bodove i računala što bih kupila za njih. Bez obzira na sve, oči opet peku kao da mi je netko bacao pijesak u njih. Zatvorila sam internet i opet kapala kapi u oči.
Napokon je oko ponoći došao i taj posljednji gost, neki jako napirlitan i prepotentan čovjek, toliko napuhan da mi čak ni neka njegova šala koju mi je dobacio nije značila ama baš ništa. Jedva sam čekala da ga se riješim i da napokon ode u svoju sobu 616.
„Ipak, ovo mi možete pričuvati“, dobaci na kraju uz neki usiljeni osmijeh i gurne fascikl. „Samo do jutra, sigurno neću proučavati spise do jutra.“
„Da, da, naravno“, bila sam sasvim profesionalno ljubazna i očekivano nasmiješena jer sam se veselila što ga neću vidjeti do jutra. „Ovdje je na sigurnom, ne brinite.“
„U to ne sumnjam“, opet dobaci ovaj. „Želim vam ugodnu noć i nemojte se zamarati sadržajem.“
„Naravno, neću, ugodna noć i vama, vidimo se ujutro“, odgovorim opet s onim istim osmijehom.
Kao da mi je dobacio prijedlog zabavite se sadržajem, a ono što je uslijedilo bili su spisi vezani uz jedno dvostruko djecoubojstvo. Sumnja se i na trostruko, ali nedostaju zapisi s obdukcije, a bilo je dovoljno davno i dovoljno nebitno da se ni time nitko nije zamarao. Znači, žena je došla na hitnu s trogodišnjim djetetom s teškim ozljedama glave i unutrašnjim krvarenjima. Zatim je dijete obrađeno, ali unatoč naporima umrlo. Tek kada je došlo do obducenta, on je posumnjao da se radi o ubojstvu, da je dijete pretučeno do smrti. Nakon toga je policija provela dublju istragu i onda su u slučaju koji se zbio prije nekoliko godina u obdukcijskom nalazu otkrili isti uzorak: pretučeno dijete, ali koje se vodilo kao da je palo po stepenicama. Tada su došli na red istražitelji, javno tužilaštvo, privođenje, ispitivanje. Imala je još jedno dijete desetak godina ranije koje je također preminulo u sličnim okolnostima, ali nedostajala je dokumentacija s obdukcije, odnosno postojeći materijal nije bio dovoljno iscrpan da bi se uspjelo utvrditi je li riječ o ubojstvu ili o nekoj drugoj vrsti smrti. U svakom slučaju, ta je naša gospođa uredno radila u jednom dućanu, svako je dijete bilo od drugog muškarca, a svaki put kada bi joj dijete valjda izazvalo taj ubilački nagon, ona bi ga jednostavno i ubila. I što je najgore, slučaj je dva puta, pa skoro i treći, prošao posve neprimijećeno. Zatim su slijedili neki spisi istrage, uviđaja, dokumentacija o istražnim radnjama i, ono najgore, fotografije obdukcije najprije onog ranijeg djeteta, a onda ovog posljednjeg. Do tog sam mjesta uglavnom čitala kao neki krimić; ovdje je stvar prestala izgledati kao krimić, dobila je svoje lice, memento mori, užasno lice smrti koje sam jednostavno zaklopila i nastojala odagnati glupim starim skečevima Letećeg cirkusa Montyja Pythona na Youtubeu ili stranicama kozmetičkih kuća, ali nije išlo. Tip koji mi je ovo ostavio zacijelo je neki istražitelj ili sudac, a sad mi je jasno zašto tu svinjariju od materijala nije ponio sa sobom u sobu, valjda ne bi li ipak lakše spavao.
Ovo mi se rijetko događalo, ali povremeno bi me posve ovladao neki strašan umor koji više nisam uspijevala spriječiti ni nadolijevanjem kave ni prelistavanjem sadržaja na internetu. Zaključala sam vrata hotela, i ona glavna i sporedna, i uvalila se u fotelje za goste u kutu u kojem sam bila najmanje vidljiva. Imam osjećaj da sam trenutno zaspala.
Usnula sam u dubok i težak san u kojem sjedim kod Ivanke. I dok nas dvije pričamo, odjednom ugledam one fotografije nje i njezine sestre na kredenci, ali sada shvatim da je slika napravljena tako da je Ivanka pridržavala mrtvu Mirjanu kako bi portret bio što životniji, a Mirjana me gleda svojim mrtvim očima. Ova me spoznaja toliko prestravila da odjednom ustajem i bježim iz Ivankine kuće, a već se u sljedećem trenutku nalazim u hotelu gdje me dočeka mrtva Mirjana koja me povede prema sobi 616. Sada sam posve ukočena od straha. Mirjana ovaj put nije kao neka prozirna sjena, nego je stvarna, obučena u odjeću sa slike, ali mrtva, sigurno mrtva, s polupreklopljenim očima i zelenkaste boje lica, gotovo kao neka groteskna, loše retuširana lutka, i rukom me zove da je slijedim. Kako sam ukočena od straha, jedva se krećem, ali ipak idem za njom do sobe gdje vidim strašnu neman, golemu crnu zmiju koja je obavija oko tijela i hvata za vrat. Zmija me hladno gleda, kao da joj želim oteti vrijedan plijen. Zatim zmija ubija Mirjanu i guta je. No, u času kada sam mislila da će me napasti, budim se u silnom grču i obuzetosti, posve užasnuta svime, gotovo izvan sebe.
„A u pičku materinu, a u pičku materinu, a u pičku materinu“, ponovim nekoliko puta prije nego sam se uvjerila da je riječ o snu i da sam sada konačno budna, u stvarnosti.
Vani se lagano razdanjivalo. Umila sam se, oprala zube i vratila se poslu: otključala vrata, popila čašu vode i navrat-nanos pokušala srediti kosu koja je izgledala kao da sam, hm, tek ustala. Već su počeli dolaziti prvi radnici iz kuhinje i restorana. Odjednom, a vani je već bilo vidljivo rano sunce, u velika stakla centralnog stubišta koja gledaju prema moru udario je golub i mrtav pao na tlo. Na neugodan prizor nisam nikako reagirala.
Zapravo, uopće nisam reagirala. Mislim da sam bila doslovno nikakva.
„Jesmo dobro proveli noć?“ sada se pojavio onaj seronja iz sobe 616 i zacvrkutao: „Ja sam vedar i čio.“
„Da, da, dobro, dobro, naravno“, malo me prene iz ove snomorice. „Izvolite, vaši dokumenti.“
„Nadam se da se niste zamarali sadržajem. Jedna strašna priča…“
„Ne, nikako…“
„Nema veze, recite mi od kada je doručak?“
„Od šest i trideset…“
„Znači, još dobrih sat čekanja… Pa dajte da mi riješimo ovo“, i krene platiti pruživši mi posjetnicu. „I molim vas, R1 prema ovim podacima…“
„Svakako… Plaćate gotovinom ili karticom?“
„Karticom, Amex, može?“
„Naravno. Kako ste proveli noć, oprostite, nisam vas ni pitala?“ upitam ga posve bez veze dok sam provlačila karticu.
„Rekao sam vam već, izvrsno. Malo ste zbunjeni“, kao da me provocirao. „A da ipak niste čitali ove… materijale?“
„Naravno da nisam“, slažem bez imalo grižnje savjesti, vratim mu karticu i krenem sa službenom ljubaznošću.
„Želim vam ugodan dan. Ako želite, slobodno u baru popijte prvu kavu, javit ću kolegicama. Ili možda želite doručak u sobi?“
„Ne, ne, ništa, ništa, snaći ću se“, vrati karticu sobe i jednostavno napusti hotel.
Sadržaj
1. poglavlje2. poglavlje
3. poglavlje
4. poglavlje
5. poglavlje
6. poglavlje
7. poglavlje
8. poglavlje
9. poglavlje
10. poglavlje
11. poglavlje
12. poglavlje
13. poglavlje
14. poglavlje
15. poglavlje
16. poglavlje
17. poglavlje
18. poglavlje
19. poglavlje
20. poglavlje
21. poglavlje
22. poglavlje
23. poglavlje
24. poglavlje
25. poglavlje
26. poglavlje
27. poglavlje
28. poglavlje
29. poglavlje
30. poglavlje
Impresum