Vražji prolaz | Milan Zagorac

4.

 

Nedugo prije nego što se počela odvijati ova priča, opet sam usnula jedan san. Nisam mu pridavala naročito veliku važnost. Naime, letim avionom, točno znam kamo, i negdje smo iznad sjevernog Atlantika. To nisu moja putovanja, on je putovao i pričao mi kako gdje izgleda, to mene zapravo nije zanimalo. Ja se bojim aviona, svega vezanog uz letenje, i istina je da nikada nisam letjela, a ne znam ni hoću li svjesno sjesti u avion jer ga se jednostavno smrtno bojim. Sama sam, do mene sjedi neka mlada djevojka, žena, ne mogu joj procijeniti godine. Zapravo je zgodna. Tužna sam u snu, jako tužna, toliko da osjećam da bih se i sada mogla rasplakati. Gledam oblake, sve je nepodnošljivo bijelo, ne kao u raju nego nekako nepodnošljivo. Ne zamaram se onim putnim detaljima, koja je visina, koja je brzina, meni brojke nisu ni inače jača strana, vozim se kao torba u tom avionu, a ova djevojka do mene kao da osjeća tu moju tugu. Sve se odvija bez riječi. Tada me uhvati za ruku. Iskreno, osjećala bih se strašno u takvoj situaciji, ali u ovome snu taj je njezin dodir bio gotovo ljekovit, kao neki zagrljaj… ne znam, kao da me zagrlio netko tko me bezuvjetno voli. Ja sebe ne doživljavam tako, ne znam, tako lezbijski, ali ovo je bilo upravo to, čista, nezagađena, bijela ljubav poput oblaka koje gledam ispod sebe. Mogla sam osjetiti čak i njezinu ruku, izgled i opip kože, čak sam mogla osjetiti i to da mi nešto govori, iako je u snu nisam nijednom pogledala u lice. Znam da je bila dobra i da mi je djelovala kao da je blagoslovljena. San tu završava.

Na taj san uopće nisam obraćala nikakvu pažnju. Sjećam ga se tek sada, nakon svega što se dogodilo.

Tih sam dana završila s vremenom žalovanja.

Uskoro sam krenula dalje. Ne znam ni sama kako, ali napokon sam krenula dalje. Nazvala sam Henrika. Išao je sa mnom u razred u srednjoj školi, bio je uglavnom bezličan i nisam o njemu imala nikakvo mišljenje. Ali sada mi se činilo posve normalnim da ga nazovem. I pitam bi li me zaposlio.

„Vidiš, vidiš…“ počne trijumfalno mudrovati kao da se napio s izvora mudrosti. „Ovih dana je bio natječaj za noćnog recepcionara…“

„Noćnog…“ malo sam bila zatečena. Nekako sam osjećala zluradost u njegovom glasu.

„Da, ali pazi…“ Henrik je značajno promijenio ton. „Ionako većina noćnih na kraju dođe u dnevnu smjenu.“

„Mislim, ne znam bih li ja to mogla“, bila sam nekako zaista shrvana.

„Ne, ne… ne brini, dva-tri mjeseca, svakih pet dana si slobodna tri…“ sada mi se činilo da me nagovara.

Znala sam da je bio zaljubljen u mene. No, to je bilo davno. Iako iskreno priznajem da sam igrala na tu kartu. Bila je to glupa, ali dobra karta. Zašto ne? Znala sam i ja pogledavati njegov profil na Facebooku. Bez veze. Nije mi se sviđao, iskreno, nikada mi se nije sviđao, ali nije mi bio ni odbojan. Bio mi je baš bez veze. Onako, bez veze. Kao hladno, bezukusno i bezmirisno jelo. Daleko od odbojnosti. Ali nikako moj tip. Najbolje što bi se za njega moglo reći da je simpatičan. Mislim da sam već objasnila što to znači.

Henrik je od dana kada je završio faks do dana današnjeg, a to je deset punih godina, radio na tom jednom te istom mjestu. Moj je bivši muž promijenio deset mjesta, sto puta je padao i ustajao. Ipak, ne znači da je zbog toga bio bolji čovjek. Jednostavno, nisam mogla zamisliti da muškarac može biti statičan kao Henrik. Henrik nigdje nije bio. Nije bio oženjen. Živio je s roditeljima. Vjerojatno nije pio Xanaxe. Ni Apaurine. Ni ostale anksiolitike; ni antipsihotike ni antidepresive. Ni bilo što drugo. Ipak, ne vjerujem da je još bio zaljubljen u mene. Malo, možda mrvicu. Muškarci zauvijek pamte svoje ljubavi, to mi je svojevremeno govorio bivši muž. Uvijek im se u nekim okolnostima mogu vratiti.

Dakle, Henrik je radio na recepciji tog hotela koji je bio stvarno lijep, čak i luksuzan, ali to je bilo zacijelo ispod njegovih sposobnosti. S intencijom da se nikada ne popravi. Zauvijek na toj jednoj te istoj recepciji. Šef za dvije djevojke i dva tipa. Svaki dan isto. Svaki dan bez veze.

Bivši muž to nikada ne bi mogao podnijeti na duže od godinu ili dvije. Ma kakvi, najviše godinu i pol.

„Kažeš, mogla bih raditi noćnu…“

„Da, da…“ sada me nagovarao. „Vidi, pošalji što prije. Posla inače nema, ali ovo je… ne znam kako da kažem, prilika…“

Prilika, mislim u sebi. Prilika da radim noćnu smjenu. Nisam imala tako visoko mišljenje o sebi, ali sam se osjećala pomalo poniženo. Ipak, poniženo bez izbora, to je kategorija za sebe. Više ne mogu zarađivati od onih prijevoda. Ja nisam prva a klasa. Sama sam, razvedena, bez kinte. Imam stan koji prodajem. Da bih kupila manji, a ostatak love imala za sebe, za svaki slučaj, kao i svi koji ovdje moraju imati nešto za svaki slučaj.

„Sila klade valja…“ kažem. „Poslat ću molbu.“

„Za nekoliko će dana biti organizirani razgovori, ja ću se pobrinuti da dođeš na razgovor. Koje jezike pričaš?“

Bože, on pada s Marsa! Pa ja sam diplomirala na Svevu! Prevodila sam De Chirica s francuskog, hej, pričala sam s Aube Breton!!!

„Engleski, talijanski, francuski… natucam i njemački, uglavnom snalazim se“, odgovorim hineći ravnodušnost i pomislim da se ne kaže pričati jezik nego govoriti, ali ne kažem ništa.

„Odlično“, odgovori on brzo. Mislim da mu moji prijevodi nisu baš nešto značili. „To je jedan hotelski jezik koji ćeš savladati jako brzo. Nema neke velike mudrosti… Program u kojem vodiš poslovanje jako je jednostavan. Pokazat ću ti…“

Henrik je nastavio kao da sam već primljena. Imala sam osjećaj da se iskreno veseli. Pa onda zašto ne, veselim se i ja. Napokon pravi posao!

Nakon nekoliko dana pozvali su me na razgovor.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.