Vražji prolaz | Milan Zagorac

6.

Ovo se dogodilo negdje pred kraj našega braka. Dio vezan uz put je stvarnost, ali ostalo je sve dio nekog čudnog sna koji me progonio sljedećih dana. Činilo mi se kao da je tada, po svemu, došao ako ne zadnji, onda barem jedan od zadnjih lijepih dana života kakav smo imali. Nismo imali bogzna što, ali smo uživali u tom danu koliko smo mogli: lijepa vožnja od Rijeke do Zagreba, on vozi jer ja ne vozim. Roda uz cestu, poneki jastreb, vrana na odmorištu kopa po kanti. Njuške vozača kamiona na benzinskoj. Nisam ponijela fotić pa nisam uslikala nebo. Monsun, kažu, zagrebački monsun. Kada je vedro, vide se svježi chemtrailovi. Lijepo nas zaprašuju, iako je valjda i njima jasno da je došao kraj priče. Ta je priča o kraju svijeta toliko prisutna da sam jednostavno živjela taj kraj svijeta. A ovo je izgledalo baš kao taj sam zadnji dan svijeta. Tako mi se barem tada činilo. Čak i sada mi se tako čini, kao da je ovo sve mjehur i privid stvarnosti koje više nema. Ponekad mislim da je bilo toliko znakova po putu koje jednostavno nisam znala čitati.

I eto Zagreba, nakon sat i pol. Cestu znam i da su mi oči vezane. Prolazimo od Rotora prema Savskoj pa kraj potleuše na kojoj je reklama za aviokarte.hr. Gužva, hrvatski rush hour. Naviknuti smo na to. Imamo viška vremena ionako. Bila sam nekako žalosna, kažem da mi se gadi tranzicija. On kaže da više ne može gledati to sranje oko sebe. Bojim se da je to već jako ozbiljna izjava.

Ali znamo da je uskoro kraj, kaže to i moja prijateljica, ona čeka 21. 12. 2012. pa što bilo da bilo. Ja znam da je kraj blizu, njega nitko ne objavljuje, ali ga nekako osjećamo u zraku. Kažu neki da bi objava kraja svijeta trenutno srušila sve sustave vrijednosti na svijetu pa tako ne bi vrijedio 29 ni novac. To je najvažniji sustav vrijednosti. Zanimljivo, nešto toliko virtualno i zapravo esencijalno bezvrijedno, nameće se kao vrijedno i svi vjeruju u to.

Pustimo sada te priče, bilo kako bilo, nitko nije objavio da je kraj blizu. To se ne mora objaviti, to se jednostavno osjeća. On i ja volimo Zagreb. Kao što volimo i druge gradove u koje dođemo. Jednostavno, bez neke velike patetike. Uvijek nam je ovdje lijepo, iako nam u Hrvatskoj ponekad bodu oči tranzicijska lica i popratne pojave.

Ovaj nas izlet, koji zapravo nije izlet nego posao, jer idemo predstaviti knjigu muževa autora u knjižnici u Zagrebu, podsjeća na lijepe dane koji su sami već daleka prošlost: lipanj u Zagrebu, toplo vrijeme, buka grada, tramvaji. Miris nas dvoje kada smo bili desetak godina mlađi. I dalje isti, ali nismo isti. Ipak, nije vrijeme za takve reminiscencije, osjećamo da je danas zadnji dan svijeta kakav smo poznavali i da nema neke velike šanse da se izvučemo. This is the end of the world as we know it.

Kaže mi taj isti dan jedna druga prijateljica da na Marsu grade veliku bazu za doživotni reality show. Kao, napuštaš Zemlju zauvijek i odlaziš u novi život. Sve ispočetka. Let do Marsa, uz našu tehnologiju, traje osam mjeseci u najboljem slučaju, kad je Zemlja najbliža Marsu. Čak i svjetlost putuje nekoliko minuta ili desetaka minuta, također ovisno o položaju Zemlje i Marsa. Ipak, nećemo stići na taj let. Nije ni bitno, ko ga jebe. Većina ljudi na Zemlji ne zna ovu tajnu koju vam sada kažem, a to je da je kraj blizu. Možda čak i večeras, sutra ujutro. Uskoro. Da je tako, rekla mi je noć ranije mačka koju je tip u Nizozemskoj preparirao i pretvorio u helikopter. Pravu pravcatu mačku tip je lijepo pripremio, uredio, ubo joj dva umjetna oka i sada ima macu-helikopter. Prišla mi je mačka u snu i rekla nekim negovornim telepatskim jezikom da je sve gotovo i da ne treba brinuti. Neće boljeti. Prelazimo u viši denzitet. Dojmio me se taj san. Sjetila sam se jedne serije slika iz knjige onog smutljivca Carla Sagana, Kozmos, koje su nazvane Posljednji dani Zemlje ili tako nekako.

Promocija knjige kao promocija knjige, autor je malo žalostan jer je došlo malo ljudi, ali poznajemo mi te promocije s malo ljudi. Što je vrijeme gore, ljude sve manje zanimaju knjige, naročito knjige pjesama u prozi, ma koliko one govorile o bitnim stvarima naših života. Kako je vrijeme odmicalo, promocija je ipak bila sve zanimljivija, ljudi su sudjelovali. Autor je bio ipak revoltiran time da nije dobio najbolji termin i centralnu knjižnicu. On (dakle, taj moj bivši muž) mu kaže da se ne bi značajno razlikovalo to predstavljanje od ovoga ovdje. Ne laže, znam. Na kraju, i toj maloj promociji dođe kraj.

On i ja smo pošli do pekare na uglu Savske i Grada Vukovara, pojeli sendvič, prošetali niz dvije-tri ulice i pošli prema Rijeci. Nema putem životinja, promet je rijedak. Nigdje nikoga. Otkad smo napustili one idiotske Arena centre i slične konclogore, potpuna pustoš. Kaže on kad bi barem izletjela lisica ili neka druga životinja. Ili da vidimo medvjeda. Ipak, nema nigdje nikoga. Vozi sporo jer je neki dan dobio kaznu od 1000 kuna zbog prekoračenja brzine. Sranje.

Dan je jako dug. Krajolik se na tom kratkom putu od Zagreba do Rijeke tri puta mijenja. Svjetlost dolazi sa zapada, vidim da je to boja neba sjevernog Jadrana. Ona je posebna, nekako zagasita, sfumatozna, dok je svjetlo kontinentalnog neba puno oštrije. Odjednom, da, znamo, dolazi i to što nazivamo kraj. Nije stvar u tome da smo vidjeli kako se prevrću brda i preplavljuje nas more. Ne, ma kakvi. Auto i dalje vozi prema Rijeci, po istoj cesti, ali više ne vozi nego ide, jednostavno mehanički nastavlja dalje prema zapadu. Kažem mu da mi se čini da smo previše zapadno. Naizgled, sve je isto, krajolik je isti, auto i dalje radi, kazaljke su na mjestu. Nema nikakve promjene. Kao da je um naviknut na svijet kakav je bio pa ni kada se dogodi ovakva promjena, još uvijek zabljesnut, nije u stanju prepoznati da je sve, ali baš sve stvarno drugačije: ni ova brda nisu više brda, ni cesta nije cesta, ni on nije on, ni ja nisam ja. Um je sve fotografski zabilježio i onemogućio da izađemo, barem u ovom prvom bljesku, iz nama poznatog svijeta. Kažu oni koji su pratili vrijeme do kraja svijeta, koji bolje poznaju majanski kalendar i oni koji su slušali kanalizirane poruke, da je to zato što Kreator ne želi da doživimo nagli šok od promjene denziteta. Od promjene gustoće postojanja. Dimenzije. Hiperdimenzijska stvarnost. Sinkronicitet. Kaos u glavi koji se želi prikazati kao da to nije, nego je sve, ama baš sve, normalno i isto kao što je bilo. Sada znam zašto prema židovskoj legendi anđeli prilaze novorođenom djetetu, stave mu prst na usta i izbrišu sva sjećanja na onaj prethodni život. Iako ostaje hendikepiran time što ne dozna nikada tko je, ipak ostaje oslobođen tuge za prijašnjim životom. Crvena je svjetlost djelovala kao neki grad Dis. Mislim da sam zaspala.

Zato smo se sutra ujutro probudili opet na isti način kao i dan prije kraja svijeta. Sve je ostalo isto, ali ništa nije bilo isto. Samo je ostala jedna tuga za jednim vremenom koje više ne postoji. Prigušena tuga, jer smo ostali zarobljeni u kavezu sastavljenom od slika našeg prijašnjeg života. A kojeg više nema.