Vražji prolaz | Milan Zagorac

5.

Sve u svemu, trebala sam osjećati radost zbog novog početka. Nakon toliko mjeseci agonije, raspada, dna, taloga, bijede, totalne osamljenosti, sada sam osjećala da je napokon došao novi početak. Kakav-takav, ali početak. Hoću reći, nije bilo vrijeme za neka posebna slavlja. Bilo je to za obilježiti s nekim uz čašu vina i večeru. Kako nikoga nisam mogla dobiti za takvo što, pozvala sam Henrika. Taj mali domjenak organizirala sam u svojem starom stanu koji sam dala na prodaju, a koji, usput, nije imao nijednog stvarno zainteresiranog kupca. Za Henrika i mene. Sestru nisam zvala. Zapravo, mislim da joj tada još nisam ni rekla za ovaj događaj, odnosno za ovaj dramatični obrat. Nisam rekla nikome jer mislim da se ovo zapravo nikoga ne tiče. Postajem noćna recepcionarka. Ali ne bilo gdje, nego u jednom od najfinijih hotela u gradu. S četiri zvjezdice. U krajnjoj liniji, osjećala sam radost. Ne neku fanatičnu radost, ali ipak radost. Kao neko škakljanje uzbuđenja zbog posve novog iskustva. Počinjem za deset dana.

Sada, kada sve stavim u neku suvislu priču, posve mi je jasno da sam osoba sklona samoći. Ostala sam bez roditelja s dvadeset godina, najprije tata, pa mama, sve nekako na brzinu. Sestra i ja smo bile dva svijeta, iako smo fizički jako slične. Ona je starija od mene, njezin svijet je već bio napola izgrađen kada se sve to događalo, a ja sam bila takoreći dijete. Ipak, odslužila sam sve to sama. Barem sam tako mislila. Bez ikoga u blizini. Dobro, lažem, bile su tu tete, rođaci, bratići, sestrične, u krajnjoj liniji i sestra. Ali živjela sam sama. I u taj se mikrosvijet ubrzo upleo on. Došao je, neposredno nakon završenog studija, najprije kao bivši kolega s istog faksa u drugome gradu, doduše s drugog studija, ali najprije tako, a kasnije kao ljubavnik, dečko, prijatelj i muž te je zaživio u inventaru kao da je oduvijek bio ovdje. Popravljao je instalacije, mijenjao osigurače, ubrzo smo promijenili namještaj, lijepo opremili ovaj stan i moram priznati da smo napravili pravo malo gnijezdo. Gledali smo navečer televiziju, brbljali, on mi je škakljao tabane, povremeno smo vodili ljubav. Povremeno, iako mi to nije predstavljalo nikakvo posebno iskustvo. Sve to zajedno zvali smo našom jazbinom. Ježevom kućicom. Nekako kao da nisam ni imala vremena žalovati za roditeljima. Oni su se brzo pokupili i ostavili mi ovaj prostor beskrajne slobode za odluke. Moja je odluka bila da od stana napravim novo gnijezdo. Bilo mi je najprije neopisivo lijepo, a nakon toga neopisivo ružno.

Danas, prvi put nakon razvoda, osjećam da ne mrzim ovaj stan koji sam stavila na bubanj. Osim toga, prvi se put ne osjećam tako, ne znam kako bih to rekla, tako usrano.

Henrik mi je onaj dan kada su me primili na posao rekao da imaju jako velika očekivanja od mene. Da sam ih iznenadila. Ne znam čime. Izgledom? Time da pričam četiri jezika? Jaka stvar. I da će mi plaća sa svim dodacima iznositi ne više od 3800 kuna. Jadno. Možda sam ih iznenadila time što nisam oko toga postavljala dodatna i nepotrebna pitanja. Uopće me nije bilo briga.

Pripremala sam gulaš od divljači s lovačkim okruglicama. Bilo je još uvijek rano proljeće i ovakva teška jela nisu mi se činila nimalo nepriličnima. Pretpostavljala sam da Henrik to voli. To jednostavno svi vole. Zapravo, ne vole svi, nego je on to volio, pa sam nekako mislila da i Henrik to voli.

Oko sedam i pol pozvonio je, pretpostavljam, Henrik. Otvaram vrata, na vratima upravo Henrik i neka djevojka, plavuša, visoka, vrlo ukusno obučena, mladenački, mlađa od mene sigurno sedam-osam godina. Ispalo je šest.

„Dora, drago mi je“, pruži mi ruku.

„Sorry što sam došao u pratnji. Dora ti je buduća kolegica, htjeli smo doći svi, ali nas je malo previše, malo je prekomplicirano i tako… Dora i ja smo bili u jutarnjoj smjeni, ovi ostali rade…“

„… pa nisu došli…“ nastavim rečenicu. „Drago mi je, dobrodošli…“

Iako sam očekivala samo Henrika, nije mi smetala nenadana gošća. Štoviše, činilo mi se veselije u društvu.

„Ne smetamo?“ sada me upita Henrik.

„Ma daj, uđite…“

„Evo, ovo je za tebe“, pruži mi buket šatiranih ruža.

Cvijeće me nikada nije veselilo, ali sada me obradovalo. Jednom mi je prilikom, za neki blagdan, bivši suprug kupio cvijeće, i to jako, jako skupo. Iako smo bili skromni, znao je ponekad imati ispade darežljivosti, pa je tako znao osvanuti buket orhideja. Kao tada. Toliko me osupnulo-razbjesnilo-ganulo, ne znam ni sama što me spopalo, da sam cijeli taj buket bacila na pod i počela plakati. Njemu nije bilo jasno što mi je. Histerija. Imali su pravo stari ljudi kada su histeriju pripisivali ženama. Žensko ludilo. Kada sam mu kasnije objasnila, zagrlio me, popili smo čaj i nastavili svoj dotadašnji život kao da se nije ama baš ništa dogodilo. Mislio je, sada znam, da sam histerična luđakinja. Zato mi više nije kupio cvijeće. Da, kupovao mi je parfeme, ogrlice, narukvice, ali cvijeće više ne.

„Hvala“, malo sam se prenemagala.

„Ovo ti je za dobrodošlicu“, Dora mi pruži bombonijericu sa srcima, onu finu Milkinu s ljubičastom kravicom.

„Hvala“, opet sam se prenemagala, iako me sva ta navala dobrohotnosti nevjerojatno dirala.

„Ajmo za stol…“ pokazala sam rukom.

Cijeli je taj uvod izgledao kao da gledam onu bedastu emisiju s pet amatera koji se natječu tko će se više preseravati na televiziji, a kao priređuju si neke dramatično fine pseudogourmet večere. Bez veze.

Mislila sam da ćemo Henrik i ja ovu večeru obaviti sami. Nisam se nadala, a ni žudila za nekom romantikom. Mislila sam da će mi ispričati o svih onih petnaestak godina nakon srednje škole, što se da svesti na neku kratku zabavnu priču, a zatim, nadugo, sve one male tajne malog hotela, tko je s kime, tko što radi, tko koga ogovara i slično. Čini mi se da sve te male prljave sitnice jako puno znače ako želite što bolje upoznati svoju neposrednu okolinu. No, ja sam osoba koja je godinama živjela u svojoj kukuljici i imam, to nerado priznajem, značajan nedostatak iskustva u složenim međuljudskim odnosima kakva je, primjerice, zajednica na poslu. Naime, ja sam sa svojim poslodavcima i naručiteljima imala posve drugu vrstu odnosa. Više bi se moglo reći da nisam imala odnos. Bilo je to neko virtualno iskustvo. Ono što sam znala o poslu i odnosima na poslu bilo je uglavnom iz tuđih priča i knjiga. Dakle, sranje, ništa. Kako je ispalo da ova Dora i Henrik nisu ni u kakvoj romantičnoj vezi, tako sam zapravo dobila još više: zajedno su mi mogli pričati do plus beskonačno.

Ispalo je da Henrik ne jede meso. Na brzinu sam izvukla neke torteline iz frižidera i to mu priredila. Dora je jela za dvoje. Iako nije bila neka sitna ženskica, ipak me iznenadila količina hrane koju je mogla pojesti. Čini mi se da nije vodila ni nekog posebnog računa o vinu. Nakon pet boca koje smo popili (i to nekog kalifornijskog crnog sranja u malim bočicama koje je moj muž svojevremeno bio donio i tvrdio da mu je promijenilo pogled na vino… Bože, koji seronja!), mislim da je mala bila popila najmanje tri boce. Sama. Bila je pripita, ali nije bila pijana. Henriku su se caklile oči. Mrzila sam to vino, ali sam ga s guštom pila, baš da napakostim onom srolji od moga muža koji bi ga možda mogao jednog dana tražiti nazad. E nema, sroljo!

Večerica je tekla sasvim ugodno i predvidljivo. Henrik je decentno ogovarao ove ili one, meni sva ta imena nisu ništa značila, a Dora se cerekala. Ispalo je da Dora nekako potajno voli Henrika, ali da to nikada nije rečeno. Henrik se ženi s nekom Renatom, a kako je ja ne znam, priča mi ne znači ama baš ništa. Dora je u vezi s tipom koji je baš ne razumije. Odnosno, oni su u jako intenzivnoj vezi, ali nešto nedostaje. Sve skupa nije mi značilo više do ispraznog brbljanja. Za mene je to bila samo jedna totalno nepotrebna novost. Uostalom, do danas navečer nisam poznavala tu Doru. A to što se Henrik ženi? Pa ja sam se već razvela, ja sam čak otišla i korak dalje. Briga me što se netko ženi. Sigurno o takvome nečemu neću razmišljati neko vrijeme.

Čini mi se da ni njih nije zanimalo ništa posebno vezano uz moj bivši brak. Ništa, nijedna riječ zlobe, nijedna dvosmislica, ništa. Dora je samo primijetila srebrnu narukvicu napravljenu od čajne žlice koju mi je on kupio u inozemstvu. Ne znam zašto sam je stavila, bila mi je lijepa, iako je snažno podsjećala na njega. Možda sam time željela dokazati samoj sebi da je neki trag tih godina braka ipak još uvijek postojao. Ne, nema potrebe za psihoanaliziranjem, jednostavno mi se sviđala.

„Meni moj Robi nikada ništa takvo nije kupio…“ jadala se pripita Dora.

„Ha, ha…“ nasmijala sam se. „I bolje da ti nije kupio, evo ti je…“

„Hej, hej… jesi sigurna?!“

„Uzmi je… meni se zapravo gadi“, mislim da sam bila prilično opijena onim kalifornijskim vinom koje je bilo jako dobro. „Da, da, znam, prekrasna je, ali je od moga bivšeg muža. Nemam potrebe stvarati od nje nikakve fetiše… Evo, uzmi…“

„Hvala…“ Dora je bila iskreno pijano oduševljena poklonom. „Vidi što sam dobila“, sada ju je slavodobitno pokazivala Henriku. Tu bizarnu žensko-mušku kemiju žene osjećaju puno intenzivnije od muškaraca. Dora je iskreno pokazivala svoj mali trofej od nekih 50 dolara svojem nesuđenom muškarcu koji je bio, hm, ne znam kako da kažem to, totalno indiferentan. Onaj stari Henrik kakvog sam poznavala, muškarac bez svojstava.

Dora je bila, a to sam već rekla, lijepa. Jako lijepa, pa čak i pijana. Ali dijete. Kao da gledam sebe prije… koliko ono godina… Lijepa i lagano pijana, malo glupa od mladosti. Ne, prava riječ je neiskusna. Gotovo mi je nevjerojatno koliko je ona truda ulagala u to da mu se svidi, a on nije pokazivao nimalo, ali nimalo osjećaja prema njoj. Nema veze, jebe mi se za njih. Uostalom, njega nisam vidjela, koliko ono, petnaest godina, a nju sam upoznala danas.

Sjedili smo oko stola. Henrik je djelovao kao da je vrijeme za polazak kući. Zapravo i bilo je, propustila sam sve svoje serije na televiziji, nije više ni za čitanje u krevetu. Dora tada odjednom stavi ruku na moje rame i kaže:

„Ima jedna stvar koju ti nitko nije rekao…“ smijala se nekako kao da je riječ o maloj, najprljavijoj tajni koju su svi upućeni znali, ali se o njoj ne govori.

„Ha, ma koju to?“ upitam je dok sam u ruci već supijano držala jednu od onih lijepih kristalnih čaša dopola punu kalifornijskog vina. „Da nije Henrik poševio koga…“

Ovo je s moje strane bilo zlobno. Strašno, strašno zlobno. Pokazivanje totalne superiornosti. Srećom, nitko nije tako shvatio. Dora se cerekala. Henrik također. Ovo je pijano društvo.

„A ne, ne…“ sada se ubacio Henrik, „nije tako glupo…“

„Nego što je?“ sada sam postala znatiželjna. Iskreno, i dalje sam mislila da je riječ o nekoj gluposti.

„Zapravo je glupost“, zausti Henrik. „Glupost, legenda…“

„Pazi ovo“, sada će Dora. „Nijedan noćni kod nas nije izdržao dulje od dva mjeseca. Točnije, bilo je njih nekoliko koji su izdržali čak i toliko…“

„Ma to jer smo uvijek uzimali neke čudne tipove… Mislim, trojica od njih pet su uhvaćeni kako kradu dnevni utržak… Mislim, daj, nemojmo sada mistificirati…“ ubacio je Henrik.

„Da, da, znam da su krali i da smo ih izbacili zbog toga, ali o ovome su pričali svi… i oni koji su krali i oni koji nisu…“ dobaci Dora.

„O čemu vi to?“ sada me zainteresiralo.

„O duhu“, odgovori Dora.

„Molim?“ skoro sam se nasmijala.

„O duhu“, sada ponovi Henrik.

„Hotel je opsjednut“, nastavi Dora. Ovo je izazvalo smijeh. Odličan vrhunac odlične večeri. Jedna od najljepših večeri nakon razvoda.

„A sad ćemo pričati priče o duhovima“, nastavim ja.

Otvorila sam šestu, odnosno posljednju bocu onog kalifornijskog vina i natočila im u čaše. Henrik se kao nećkao, ali je rado prihvatio još vina. Dora je ionako već bila dobrano podgrijana. Imala sam osjećaj da ona nema gornju granicu.

„Jebote, koliki cug ima ova mala!“ nekako mi spontano izleti.

Dora se samo cerekala. Henrik skupa s njom.

„Da duhovi… Pa vi ste totalno pijani… Živjeli!“

„Pazi ovo, priča ide ovako. Neka je ženska jedne večeri kasno došla u hotel, to je bilo prije renoviranja…“ sada je mljela Dora. „Ni ti još tamo nisi radio?“

Henrik okrene glavom u znak potvrde.

„To je bilo prije trideset i više godina“, ubaci Henrik.

„Ženska je uzela sobu koja je danas na mjestu sobe 616. Ne znam po tadašnjim brojkama, mislim da je bilo nešto drugačije, samo dvije znamenke ili tako nešto…“ nastavi Dora. „Za njom je odmah došao i tip i od recepcionara… Je li to bio stari Sale?“ opet se okrene Henriku.

Henrik opet potvrdi.

„Sale je umro prije nekoliko godina. Ja ga nisam poznavala. Uglavnom, on je njemu također dao ključ jer je tip pitao u kojoj je sobi odsjela njegova žena i zatražio drugi ključ. Sve pet, nitko ništa nije pitao, nikome ništa nije bilo čudno. Tip se sutra odjavio iz hotela. Žena se nije odjavila nikada. Kao, onome kod koga su se sutra odjavili rekao je da je žena otišla ranije, on je uzeo njezine dokumente, platio i nikome ništa.“

Sada nastavi Henrik. „Nitko nikada ne bi započeo nikakve priče da nije neko vrijeme, dosta nakon toga, sam Sale počeo pričati o svemu. Sale je pio, to je bilo svima jasno. Mrtav-pijan je uhvaćen nekoliko puta. On je počeo pričati priču o tome da se iz sobe čuje lupa, a povremeno i vriskanje…“

„Zanimljivo…“ dodam. „A zar žena nije mogla izaći na sporedni izlaz, negdje sa strane, spustiti se liftom, proći mimo, ne znam, bilo što…“

„Pa u tome i je kvaka. To je sigurno i bilo tako“, ubaci Henrik.

„Reci joj sada što je bilo kada se hotel preuređivao“, navali Dora.

Ovo je bila prava večer pripovijedanja istinite horor priče koja se nikome nije dogodila, ali se svima činila kao istinita.

„Ma ništa, to je totalna glupost…“ počne Henrik.

„Ma daj, reci joj…“ sada je navalila Dora.

„Kao, kada su radnici počeli rastavljati sobu i skidati namještaj, ispod tepisona su otkrili papirić na kojem je pisalo“, sada Henrik napravi jako mistično lice i glasno vikne: „Upomoć, manijak me reže na komade!“

Obje smo zavrištale. Atmosfera. Piće. Previše pića. Kalifornijsko vino. Činilo mi se kao neka glupasta studentska inicijacija. Ili studentska svakodnevna zabavica. Znala sam da je priča nategnuta. Ovo je djelovalo baš, ne znam kako bih to rekla, nevješto odglumljeno.

„Nije pisalo to, nego je pisalo pomozite“, sada Dora doda mrvicu ozbiljnosti cijeloj priči.

„Naravno, papirić nikada nitko nije vidio. Kao, htjela ga je gurnuti ispod vrata“, dovrši Henrik priču.

Počnem pljeskati.

„Bravo, super urbana legenda, podsjeća me na onu o ženi u tunelu kroz Učku. Ili na onu o ubijenoj djevojci koja je stopirala uz cestu negdje u Portugalu. Jesam li primljena u društvo?“ upitam.

Uskoro je druženje završilo. Zbilja ne znam kako su se ono dvoje doklatili do kuće. Pitala sam ih ako žele taksi. Ona je uzela taksi, Henrik će voziti. Kao, nije puno popio.

„Kako hoćeš, ostavi auto ovdje, sutra dođi po njega.“

„Ne, ne… hvala, treba mi auto sutra…“

Pozdravili smo se. Malo sam mislila o svemu. Bila sam vesela. Čak i ta smiješna priča o duhu. Nakon toliko dana, mjeseci, ma nakon toliko godina osjećala sam se kao da mi je netko skinuo deset godina. Otvorila sam vodu i napunila kadu.